1. Natuknica o jugoslavenskom rodnom režimu

Slika 1. Stjepan Lahovski: Demonstracija (Autoportret kao drugarica u povorci), 1947.

Godine 1947. slikar Stjepan Lahovski naslikao je autoportret u gvašu pod nazivom Demonstracija – Autoportret kao drugarica u povorci (slika 1). O slici je sam rekao: “To sam ja, baba u šinjelu i rupcu i vojničkim čizmama.” Autor koji je kroz cijeli svoj opus bio zaokupljen autoportretima slikanim u različitim stilovima i tehnikama, preuzimajući “ruho određenog povijesnog stila”, bliskim je osobama priznavao da nije bio hrabar te da nije imao smisla za borbu i ratove. Tako je u raznim svojim autoportretima nastojao nadoknaditi neke kvalitete koje nije posjedovao, poput mladosti i hrabrosti. Zašto se onda u ovom autoportretu prikazuje kao “baba”? Iako se slika popraćena njegovom izjavom može shvatiti donekle kao ismijavanje “baba” sudionica demonstracija, ona ipak mnogo govori o modelima prikaza hrabrosti u tom razdoblju. Osim poznatih herojskih prikaza partizanki kao svojevrsnih amazonki s puškama u rukama, u prikazima žena u periodu Narodno oslobodilačke borbe kao i u poslijeratnom periodu javljaju se prikazi starih žena s maramama oko glave kako uče pisati, sudjeluju u izborima te obavljaju teške fizičke poslove, kao što možemo vidjeti na brojnim ilustracijama iz časopisa Žena u borbi1 (slike 2, 3, 4). U tom je časopisu eksplicitno izražen cilj sukreiranja i širenja novih modela ženstvenosti, što je u skladu sa samim razlogom nastanka tog „borbenog glasila“.

Nakon rata položaj žene drastičnije je promijenjen nego onaj muškarca, što je stvorilo potrebu za preciznijim kreiranjem lika/likova „nove“ žene kako bi se one fiksirale na pravo mjesto u novonastajućem društvu. Partizanka ovdje nije samo amazonka i spartanka, već pognuta i zgrčena, ali ipak ustrajna, radišna i hrabra. Figura heroja i heroina nastoji se povezati s radnom etikom, pa postepeno heroizam rada postaje najistaknutija društvena vrijednost koja zamjenjuje heroizam borbe. Javljaju se slike žena kao heroja socijalističkog rada, žena u seljačkim zadrugama, žena koje sijeku šumu i koje pošumljavaju. Iako su organizatorice Antifašističkog fronta žena uglavnom bile visokoobrazovane urbane žene, a i među „običnim“ borkinjama je bilo žena iz gradova, predstavljene junakinje su gotovo uvijek seljanke, često pastirice. Osim što je pomoću tog kontrasta jasnije naglašen transformativni efekt sudjelovanja u Narodno-oslobodilaĉkoj borbi, lik nepismene pastirice ili starice čini od žene svojevrsnu tabulu rasu u koju je moguće lakše upisati bilo koje poželjno značenje, dok s druge strane, urbana intelektualka, osim što snažnije odudara od tradicionalnog poimanja žene, može nositi i asocijacije buržujskih navika, vrijednosti i stila života karakterističnih za urbanu građansku klasu iz koje ona vjerojatno potječe. Posezanjem za likom drugarice u šinjelu i rupcu za autoportret, Lahovski radi dvije stvari: 1) čisti sebe od svojih “negativnih” atributa – Buržoaskog stila života, kukavičluka, neadekvatne maskulinosti, “homoseksualnosti” i s njom asocirane dekadencije i lijenosti2; i 2) pokazuje kako su već tada `određeni likovi nove žene – partizanke, udarnice itd, postali na neki način ikonografski – simboli određenih vrijednosti za čiji se prikaz uvijek koriste određeni prepoznatljivi modeli. Činjenica da Lahovski donekle ironično apropriira takav prikaz žene u funkciji propitivanja vlastitog identiteta, već 1947. nagovještava da će ti prikazi heroina i udarnica ubrzo postati ispražnjeni od svojeg sadržaja.

Continue reading →

U pokušaju da sagledamo projekt socijalističke Jugoslavije iz anarhističke perspektive, možda bi bilo dovoljno reći da je bila riječ o državi i takvim posve jednostavnim odgovorom svedemo cijelu analizu na jednu kratku rečenicu. Naravno, to bi bilo pojednostavljeno shvaćanje projekta koji je trajao nešto više od 45 godina i koji je stvorio niz mitova koje njeguju ljevica i desnica, i koji danas predstavljaju dio osnove za njihovo djelovanje. Često čujemo da se treba ostaviti prošlosti i okrenuti se budućnosti, no upravo taj odnos prema prošlosti određuje kakva će biti sadašnjost pa onda i budućnost. U postjugoslavenskom kontekstu mitovi imaju snažan odjek i utjecaj na aktualna zbivanja, bez obzira odnose li se na stvarne ili zamišljene događaje.

Polazište i motivacija ovog broja Antipolitike nije traženje uzroka raspada Jugoslavije ili pak bilo koja vrsta traženja opravdanja za taj ili bilo koji drugi režim. Jugoslavija je, kao što sam rekao na početku, bila jednostavno država, koja je zadržala kontinuitet državnosti i institucija, bilo da je riječ o Austro-Ugarskoj monarhiji, kraljevini Srbiji, Otomanskom carstvu, kraljevini Crnoj Gori, kraljevini SHS, kraljevini Jugoslaviji pa onda na kraju i socijalističkoj Jugoslaviji, o kojoj je ovdje riječ. Kada gledamo kronologiju institucije državnosti na ovom području, sve se nastavilo, unatoč ratovima, raspadima režima i okupacijama, kontinuitet države je osiguran u svakom trenutku i ono što je ključno za našu antiautoritarnu poziciju, niti jednom nije masovno doveden u pitanje. Sve ovo što postoji danas ima svoje polazište, zakonsko, institucionalno pa čak i kadrovsko u svim prijašnjim režimima. Na neki način, uvijek samo govorimo o nastavku projekta države (i kapitala bez kojeg niti ne može opstati), a to kako se zove i koji ideološki obrazac uzima, više su pitanja trenutne strategije opstanka postojećih odnosa moći, nego suštinske razlike.

Continue reading →