WR: Misterije organizma – S one strane oslobođenja želje

Ovaj tekst koji su napisali naši prijatelji iz CrimethInc.-a objavljujemo danas povodom rođendana Dušana Makaveja (1932-2019). Time smo konačno na ovom sajtu objavili i poslednji tekst iz drugog broja Antipolitike, dok nastavljamo rad na trećem broju (koji je posvećen temi nacionalizma).

Tekst će se danas objaviti i na sajtu CrimethInca, gde ćete moći pročitati i novi, upravo napisani, uvod za tekst.

CrimethInc.

Anarhizam, koji je do sredine 20. veka bio slomljen u najvećem delu sveta, vratio se u život u najrazličitijim sredinama. U SAD-u se ponovo pojavio među aktivistima poput jipija; u Britaniji je ponovo iskrsnuo u pankerskoj potkulturi; u Jugoslaviji, gde je tobožnje „samoupravljanje“ na radnom mestu bilo zvanični program komunističke partije, pojavio se u buntovnom filmskom pokretu, Crnom talasu. Kao povesničari anarhizma, mi se ne bavimo samo konferencijama i neredima, već i filmom.

Od svih ostvarenja Crnog talasa, WR: Misterije organizma Dušana Makavejeva se ističu kao egzemplarni anarhistički film. Umesto da reklamira anarhizam poput još jednog proizvoda u supermarketu ideologija, on demonstrira metod koji potkopava sve ideologije, sve usvojene mudrosti. On nas i danas tera na razmišljanje.

Continue reading

PESMA UNDERGROUND TRIBINA MLADIH NOVI SAD

Slavko Bogdanović je osudjen na kaznu od osam meseci zatvora po presudi Okružnog suda u Novom Sadu br. K. 77/72 zbog kršenja člana 292. Krivičnog zakonika i člana 116. Zakona o Štampi i drugim vidovima informisanja. Presuda je izrečena 12. maja 1972.god. U obrazloženju presude se tumači da je Slavko Bogdanović tekstom ’PESMA UNDERGROUND TRIBINA MLADIH NOVI SAD’, objavljenog u časopisu Student, izneo ’… lažne vesti, a isto tako i tvrdnje u pogledu raznih pitanja i dogadjaja’. Paradoks ove presude bio je u tome što je Bogdanović osudjen zbog objavljivanja teksta koji nije ušao u javnu distribuciju.

Continue reading

Mladen Stilinović, anarhist

o jeziku → o boli→ ja volim prljavo→ o crvenoj → mladen stilinović anarhist

O jeziku

 Ja želim koristiti taj jezik politike i [vidjeti] kako on utječe na mene… a opet, ja nisam više nevin, jer ga koristim… pa i danas, mi nismo nevini. Ne možemo biti. Kada progovoriš ti nisi nevin.“

Umjetnost Mladena Stilinovića nije kritika jugoslavenskog društva. Njegova kritika je kritika reprezentacije koja je istovremeno politička i epistemološka. Time što je kritika reprezentacije, ona obuhvaća i kritiku jezika. Međutim, ona ne zapada u dualizme razdvajanja označitelja i označenog, razdvajanja riječi od neke realnosti koju one ne uspijevaju adekvatno predstaviti, pa da onda afirmira i vraća moć tom označenom, toj autentičnoj realnosti nad kojom je preko jezika izvršena dominacija. Ona prepoznaje da je jezik sam po sebi dominacija, ali i da se vlast mora osloniti na govornike, slušatelje, institucije, zajednice i pojedinke kako bi otjelovila svoj jezik i osigurala odazivanje (slike 1, 2, 3, 4).[1]

Continue reading

Savremena istorija Kosova

Damjan Pavlica

Ovo istraživanje se usredsređuje na 20. vek, na period jugoslovenske istorije Kosova, sa posebnim osvrtom na srpsko-albanski sukob. Hteo sam da saznam kako je Kosovo ušlo u Jugoslaviju i kako je iz nje izašlo. Nastojao sam da se upoznam sa gledištima srpskih/jugoslovenskih, albanskih, zapadnih i ostalih autora. Otkrio sam da, kao što to obično biva sa etničkim sukobima, istina nikada nije na jednoj strani. Dominacija na Kosovu se nekoliko puta smenjivala, a nasilje dominantne etničke grupe povlačilo je još nasilja, koje je često nasumično pogađalo dati etnos nakon gubitka dominacije.

Cilj ovog rada je da doprinese većem razumevanju kosovskog problema u Srbiji i da osvetli neke manje poznate aspekte njegove istorije.

Continue reading

O odlasku u partizane

Vlado Kristl

Ja sam u podzemlju živel dugo dok sam vezu dobil, sam se moral skrivat, lako nije bilo, svaki čas se uhvatilo nekoga… Na zadnjoj gimnaziji kaj sam bil su ustaše napravili nekakvu proslavu, bila je godišnjica ili oslobođenje, svaki svoje zove oslobođenje. Onda su svi morali gimnazijalci stati u redu, a kak je bila zima, bio je već mrak, onda sam ja sve ziherunge isključil, tak da je sve bilo u kmici, sve su morali otkazat. Zato bi me streljali da su me uhvatili. I takve stvari sam delal, kakti prgavo malo, neozbiljno, ali kad je čovjek mlad, onda se uvredi. I mala deca veliju onda ne. A mojega prijatelja su onda ustrelili, na stubištu, i to je bil za mene znak da nema više, sad se sakrij i gledaj kak se dobi ta veza. Moralo se stajat protiv, i jedan drugoga malo poznavat, i tak. Tak da sam se onda skrival i jednog dana je došlo, sad se ide, sutra ili prekosutra, znak je taj i taj, i onda se išlo.

Continue reading

Jeretička priča (1950)

Branko Ćopić

Ova satira čuvenog jugoslovenskog pisca Branka Ćopića (1915-1984), koji je bio partizan i komunista, za svoju metu uzela je formiranje nove vladajuće klase u Jugoslaviji, to jest, onoga što će kasnije biti nazvano “crvena buržoazija”. Objavljena je 1950. i izazvala je skandal, kao i veoma oštru verbalnu osudu Ćopića koja je došla direktno od Tita. Posle ovoga, Ćopić je do kraja života trpeo pritiske jugoslovenskih policijskih i političkih struktura, zbog čega je na kraju i izvršio samoubistvo.

Continue reading

Antisemitizam u SFRJ

Dragoš Kalajić and Aleksandar Lončar

Laslo Sekelj

U nacionalnom šarenilu nekadašnje Jugoslavije, Jevreji su predstavljali jedan sasvim mali kamenčić. Nakon tri talasa iseljavanja za Izrael 1948-1951, koje obuhvata, zajedno sa kasnijim individualnim iseljava­njima, oko 8 000 osoba, broj Jevreja koji su ostali procenjuje se između pet i sedam hiljada. Broj članova jevrejskih opština procenjuje se na manje od 5 000 (od kojih oko 15% čine nejevrejski članovi uže porodice). (Perić, 1972; Demographic…1986) Kada je reč o fenomenu antisemi­tizma u periodu 1945-1991, od komunističkog osvajanja vlasti do raspada države, postoje tri perioda: (1) 1945-1967: period bez javnih manifestacija antisemitizma; (2) 1967-1988: antisemitizam pod krinkom anticionizma; (3) Od 1988. do danas, “republikanizacija” i funkcionalizacija Jevreja;

Continue reading

Kako (ne) kritizirati: Demistificiranje anti-imperijalističkog narativa o raspadu Jugoslavije

Our baba doesn’t say fairy tales – Atina

Facilis descensus Averni: Noctes atque dies patet atri ianua Ditis; Same revocation gradius superasque escape ad auras, Hoc opus, hic labor est [1]

Tekst koji slijedi predstavlja pokušaj promišljanja događaja vezanih uz raspad Jugoslavije. Cilj i sadržaj vezani su uz probleme za koje primjećujemo da opterećuju javnu sferu grčkog pokreta. Namjera nije da se izloži nekakva “istina”. Ona je kamen spoticanja od kojeg se odavno odustalo. Namjera je radije iznijeti specifičnu verziju nečega za što smatramo da predstavlja ulog u oblikovanje primjera i problema, koji bi nam u ovom trenutku mogli biti od koristi. Kada tvrdimo da imamo za cilj biti od koristi u sadašnjici, govorimo o ulogu u komunizam kao teorijskom istraživanju i praktičnom procesu, koji teži potpunom ukidanju vrijednosti kao društvenog odnosa,1 njegovu homogenizirajuću i disciplinirajuću funkciju, te ukidanju kapitalističke države. Također, iz iste perspektive i s istim ciljem, postavljaju se i pitanja historiografije, povijesti i logike. Koncept povijesti direktno je vezan uz značenje i formu subjekta koji tu povijest čita, te zauzvrat, s društvenim silama koje oblikuju sam subjekt: sile kapitalističkog društva i njegovih kontradikcija.

Continue reading

Feministički pokret u Jugoslaviji 1978-1989

Marijana Stojčić

Proleteri svih zemalja – ko vam pere čarape? Od partizanke do Drug-ce Žene[*]

Prekretnica za razvoj feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji bila je međunarodna konferencija “DRUG-CA ŽENA. Žensko pitanje. Novi pristup?” u Studentskom kulturnom centru (SKC) u Beogradu 1978. godine, koje su organizovale žene iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i Ljubljane. To je prvi feministički događaj feminizma drugog talasa u Istočnoj Evropi.

Prodor drugog talasa feminizma sedamdesetih godina 20. veka na prostore onoga što danas imenujemo kao prostor bivše Jugoslavije vremenski koincidira sa s jedne strane, ozbiljnom krizom političke legitimacije jugoslovenskog socijalističkog projekta i konstituisanjem specifične scene koju u bazičnoj klasnoj liniji možemo locirati kao nove srednje klase/slojeve[1]. S druge, vrhuncem države blagostanja na Zapadu, krizom stare levice i radničkog pokreta u klasičnom smislu, kao i usponom novih društvenih pokreta okupljenih oko kritike etatizma, autoritarnosti i paternalizma države blagostanja i zahteva za fleksibilizacijom društvenih odnosa, slobodom životnih stilova i ličnom samorealizacijom.  Uopšteno govoreći, iako se može raspravljati o tome da li su novi društveni pokreti doneli nove forme politike, ili je u pitanju promena akcenta – kako u pogledu orijentacije, tako i u smislu organizacije i aktivnosti[2], ono što jeste bilo novo je socijalni kontekst u kome su pokreti nastali s obzirom na “sve manje izraženu identifikaciju oslonjenu na klase, izostalu podršku političkih partija organizovanih u cilju zastupanja klasnih interesa i politizaciju identiteta kao što su pol, seksualno opredeljenje, etnička pripadnost i nacionalnost koji su ranije marginalizovani u konvencionalnoj politici”[3]. Uspesi države blagostanja na Zapadu su već bili normalizovani, a tamošnji model se smatrao uspešnijim i po pitanju obezbeđivanja materijalnih dobara i socijalne sigurnosti, uz bitno veći stepen političkih sloboda u odnosu na zemlje real-socijalizma. Stara levica je identifikovana sa uskim ekonomističkim zahtevima koji su u velikoj meri bili ostvareni ili na putu da budu ostvareni. Okvir klasne borbe činio se suviše ograničenim za kritiku nejednakosti, neslobode i isključenosti koje su i dalje postojale. U prvi plan dolaze drugi oblici društvene represije – prvenstveno rodna i rasna koje je istorijski radnički pokret često stavljao u drugi plan

Continue reading

Paul Zorkine (Pavle Vrbica, 1921-1962)

Guillaume Lenormant

Rođen 8. aprila 1921. na Cetinju (Crna Gora), umro 22. jula 1962. u Buraženefu (Bourganeuf); pravnik; anarhistički komunista.

Sin Pera Vrbice, direktora banke i Zorke Petrović, Pavle Vrbica potiče iz politički svesne porodice – njegov deda je prevodio Marksa na srpskohrvatski jezik.

Započeo je svoje političke aktivnosti još kao student prava na zagrebačkom univerzitetu. Kao militant Komunističke omladine, borio se protiv staljinističkog kursa i bio isključen na zahtev čoveka koji će, mnogo kasnije, postati jedan od nosioca titoističkog režima, teoretičar samoupravljanja i konačno disident istog tog režima: Milovana Đilasa.

Pavle Vrbica se zatim posvetio antifašističkoj borbi. Dobrovoljno se uključio u odbranu Čehoslovačke 1939. protiv hitlerovske invazije. Po povratku na zagrebački univerzitet, učestvovao je u antifašističkoj studentskoj mreži. Godine 1942., intezivno sarađuje u časopisu Dinamit, objavljivanom u Crnoj Gori, bez puno uspeha, usled munjevitog hapšenja glavnog urednika.

Continue reading

Jezik i politika u bivšoj Jugoslaviji

Will Firth

Novoformiranim državama u poslijeratnoj situaciji pitanja jezika i lingvistike često su manje važna od konsolidacije vojske i administracije, osiguranja granica, omogućavanja komunikacije, proizvodnje neophodnih sirovina i energenata kao što su žito, ugljen, čelik, struja i slično. To je bio slučaj i sa Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom, formiranom 1946. godine. Parlamentarni izbori, na kojima je Narodni front predvođen komunistima osvojio sva mjesta u parlamentu, održani su u novembru 1945., a vlada Komunističke partije Jugoslavije uspostavljena je 1946. Nakon reformi u 1953., Jugoslavija je eksperimentirala s idejom ekonomske decentralizacije i samoupravljanja, gdje su radnici mogli donositi odluke o vođenju tvornica u kojima su radili te su sudjelovali u dijeljenju viška prihoda. Uloga Partije u društvu promijenila se iz monopolizatora moći u ideološkog vođu. Rezultat toga je bila promjena imena Partije u Savez komunista Jugoslavije. 1963. država je preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.

Continue reading

Disidenti i zatvor

Izricanje presude 1972, Jelka Kljajič, Pavluško Imširović, Milan Nikolić

U ovom političkom autobiografskom tekstu autorka piše o svom viđenju šezdesetosmaškog studentsko-disidenstkog miljea u Beogradu u periodu posle pubune iz ’68, i opisuje državnu represiju kroz koju je prošla zbog pripadnosti ovom miljeu. Tekst je originalno objavljen u časopisu Republika, a ovde ga prenosimo u skraćenoj verziji.

Jelka Kljajić-Imširović

Disidenti

Zaoštravanje represije odlučujuće je uticalo, po mom mišljenju, da se unutar studentskog pokreta pojave i ideje, bolje reći razmišljanja, o mogućnostima i strategijama otpora na “duže staze”. U krugu ljudi u kojem sam se kretala (družila), uglavnom studenata, ali ne samo studenata, smatrali smo da su revolucionarna teorija društva i revolucionarna radnička partija dve bitne pretpostavke i istovremeno činioci transformacije savremenog represivnog klasnog društva u istinsko socijalističko društvo. O kolikom broju ljudi je reč? Po mom sećanju, a dopuštam da ono nije sasvim pouzdano, u tom krugu – koristim namerno ovaj termin, a ne, recimo, pojam grupa – nije bilo više od 20-ak ljudi.

Naša idejno-teorijska stanovišta temeljila su se na Marksovom delu i marksizmu, stvaralačkom marksizmu, kako se tada govorilo, tj. marksizmu bitno različitom od sovjetskog, dijamatskog “marksizma”. Razume se, postojale su i značajne razlike u shvatanjima, i oko nekih bitnih marksističkih sadržinskih pretpostavki, i oko pojedinih marksističkih teoretičara i revolucionara. Na primer, za mene su dela Roze Luksemburg bila relevantnija za razumevanje i vremena u kojem je ona živela i naše savremenosti nego dela Lava Trockog. Za Pavluška Imširovića ona je bila veoma značajna ličnost kao revolucionarka, ali ne i kao teoretičarka revolucije. U skladu sa onom Lenjinovom ocenom da je Roza “i pored svih svojih zabluda bila orao revolucije”.1

Continue reading

Dolje crvena buržoazija Jugoslavije – Analiza lipanjske studentske pobune u Beogradu (1968)

Dopisnici časopisa Black & Red (Novembar, 1968)

Pažljiviji čitatelji zapadnog tiska vjerojatno su primjetili kratke napise o “studentskoj pobuni” tijekom prve polovice lipnja u Beogradu. Osim par novinarskih iskaza divljenja Titovim rješavanjem studentskog pitanja, tisak se uglavnom oglušio na ostale događaje. Uostalom, netko bi očekivao studentsku pobunu u Poljskoj ili Čehoslovačkoj, ali ne u liberalnoj Jugoslaviji. Tako da u ovom trenutku ne postoje analize lipanjskih zbivanja, niti njihovog utjecaja na jugoslavensko društvo. Kako bi dali upravo takvu analizu, započnimo s pregledom onoga što se zapravo dogodilo u Beogradu.

Continue reading

Tri godine u Jugoslaviji

Lorraine Perlman

Fredy Perlman, Velimir Morača i nepoznata prijateljica, Beograd, 1964. ili 1965.

Topla dobrodošlica koju smo dobili od brojnih Jugoslovena septembra 1963, doprinela je da naše preseljenje u Beograd bude konačno. U roku od nekoliko dana smo pronašli sobu u kući vozača autobusa i njegove porodice na periferiji Zemuna, velikog predgrađa koje se nastavlja na Beograd sa druge strane reke Save. Fredi se privremeno zaposlio kao spiker u medijskoj kući koja se bavila produkcijom dokumentarnih filmova o turističkim atrakcijama u Jugoslaviji. Snimao je glas za tekstove koji su opisivali predele predstavljene u filmovima: parkove i posleratne skulpture, manastire i priobalna sela. Za samo nekoliko radnih sati, primio je platu jednaku trostrukoj američkoj plati i taj je novac rešio naše tadašnje finansijske probleme.

Upisali smo se u institut za jezike i svako jutro provodili pohađajući časove i slušajući trake srpsko-hrvatskog jezika. Naše kolege bile su poreklom iz centralne Afrike, zapadne Evrope i SSSR-a. Bila je to druželjubiva grupa i ponekad bismo se sastajali mimo časova. Jedan od dvojice sovjetskih kolega bio je željan sastanaka sa ciljem diskutovanja, ali bilo je jasno da drugi nije odobravao takve van-nastavne kontakte. Bili smo šokirani Viktorovom sumnjičavom rezervisanošću i možda nismo dovoljno cenili hrabrost sa kojom nam je Dimitri sam dolazio u posete.

Jugoslovenska inovacija radničkog samoupravljanja bila je visoko cenjena na Zapadu i želeli smo da se upoznamo sa njenim principima i načinom funkcionisanja. U Zemunu se nalazilo nekoliko fabrika i nije bilo teško pronaći informisane ljude koji bi nam dali odgovore na neka pitanja. Brzo smo saznali da jugosloveni nisu delili zapadnjački entuzijazam po pitanju radničkog samoupravljanja, smatrajući ga markentiškim trikom koji je služio da se zamaskiraju konvencionalni odnosi radnik – rukovodstvo. Iznenadili smo se kada smo saznali da su štrajkovi česti. Iako se o njima nikada nije izveštavalo u štampi, pojava tih autentičnih radničkih aktivnosti bila je opšte poznata. Sindikati su oruđe vlasti (“šefa”) i iz tog razloga se svaki štrajk u Jugoslaviji odvijao izvan institucionalnog okvira.

Continue reading

Radničko samoupravljanje u Jugoslaviji: emancipacija radništva ili kapitalistička podela rada?

Lila

Verovatno sam se za Jugoslaviju i njene države-naslednice posebno zainteresovala zbog sistema samoupravljanja. Budući da dolazim iz zapadne zemlje, radničko samoupravljanje koje je karakterisalo jugoslovensku ekonomsku reprodukciju mi je delovalo zapanjujuće. Trebalo je da radnici budu ti koji imaju najviše moći u fabrikama, i čitava ekonomija, kao i lokalna uprava, bile su tako organizovane. Direktna demokratija u praksi, radnici koji odlučuju o svojoj sudbini – impresivno. Nekoliko godina života u bivšoj Jugoslaviji, bolje upoznavanje sa literaturom o samoupravljanju i razgovori sa (bivšim) radnicima o njihovim iskustvima svakako su promenili sliku koju sam imala. Bez sumnje, samoupravljanje nije ispunilo očekivanja.

U tekstu koji sledi, želim da prikažem ideju i razvoj jugoslovenskog samoupravljanja tokom perioda „realnog socijalizma“ i da tome pridodam perspektivu radnika, do koje sam došla razgovarajući sa njima na ovu temu. Verujem da su radnici u Jugoslaviji imali bolje radne uslove i, barem zvanično, veći uticaj na donošenje odluka u fabrici u odnosu na radnike u zapadnim kapitalističkim i istočnim „komunističkim“ zemljama tog perioda; i da su, u poređenju sa današnjim stanjem u bivšim jugoslovenskim republikama, svakako bili u mnogo boljoj situaciji. Ipak, sistem radničkog samoupravljanja je i dalje bio sistem koji je reprodukovao hijerarhijske i klasne odnose, slično onima u kapitalističkim državama ili u socijalizmu. Kada govorimo o jugoslovenskom sistemu samoupravljanja, mora se naglasiti da se on nalazio u stanju neprestane promene i razvoja tokom četiri decenije svog postojanja. Njegova arhitektura unutar fabrika i njegova ugrađenost u ekonomski sistem prolazile su kroz neprestane transformacije. Pored toga, ideološka osnova Jugoslavije, uticaj Države – u fabrikama i izvan njih – kao i uticaj postepenog liberalizovanja ekonomije, od suštinskog su značaja za razumevanje radničkog samoupravljanja.

Continue reading

Rađanje revolucionarnog pokreta u Jugoslaviji

Fredy Perlman

„Jeretici su uvek opasniji od neprijatelja“, zaključio je jugoslovenski filozof nakon analiziranja represije marksističkih intelektualaca od strane marksističkog režima u Poljskoj. (S. Stojanović, Student, Beograd, 9. april 1968, str. 7[*])

U Jugoslaviji, u kojoj je „radničko samoupravljanje“ postalo zvanična ideologija, nova borba za javnu kontrolu je razotkrila jaz između zvanične ideologije i društvenih odnosa koje ona navodno opisuje. Jeretici koji su razotkrili ovaj jaz bili su privremeno izolovani; njihova borba je bila momentalno suzbijena. Ideologija „samoupravljanja“ nastavlja da služi kao maska za trgovinsko-tehnokratsku birokratiju koja je u svojim rukama uspešno skoncentrisala bogatstvo i moć koje je stvorilo jugoslovensko radno stanovništvo. Ipak, čak i samo jedno, delimično uklanjanje maske kvari njenu efikasnost: vladajuća „elita“ Jugoslavije je ogoljena; njeni „marksistički“ proglasi su razotkriveni kao mitovi koji, jednom razotkriveni, više ne mogu da služe opravdavanju njene vladavine.

U junu 1968. je jaz između teorije i prakse, između zvaničnih proglasa i društvenih odnosa, ogoljen kroz praksu, kroz društvenu aktivnost: studenti su sami počeli da se organizuju na demonstracijama i opštim zborovima, a režim koji je proglasio samoupravljanje reaguje na ovaj redak primer društvenog samoorganizovanja tako što ga okončava putem policijske i novinske represije.

Continue reading

„Nisu to bajke, nego istina“: kritički pregled romske politike u ’zlatno doba’ SFRJ

Učesnici prvog Svetskog romskog kongresa, koji je održan u Londonu 1971. godine, pevaju himnu “Đelem,đelem” (autor Žarko Jovanović, u belom kaputu).
Žarko Jovanović (1925-1985)– tokom Drugog svetskog rata zatvaran u tri logora. Posle toga se priključio jugoslovenskim partizanima. Tokom rata je izgubio veći deo porodice. Preselio se u Pariz 1964. godine.

Nisu to bajke, nego istina“1: kritički pregled romske politike u ’zlatno doba’ SFRJ

Ferdi

Da li je ’zlatno doba’ jugoslovenskog socijalizma takođe bilo i zlatno doba romskog političkog života? Na neki način verovatno jeste, ali uz znatne ograde. Istina je da je došlo do određenih pomaka, koliko god problematičnih, u domenu romskog nacionalizma, etničkih prava i pravne zaštite, koji su bili podsticani pod režimom Komunističke partije. No, ipak ne možemo sebi dozvoliti da budemo saučesnici u nečemu što je u suštini liberalno shvatanje istorije.. Pre svega treba shvatiti da su se ljudi unutar pokreta za prava Roma, svojim političkim radom izborili za ova dostignuća i da ona nisu bila posledica darežljivosti države. Druga stvar, položaj Roma u Jugoslaviji je bio zaista zastrašujući bez obzira na njegov relativno bolji položaj u odnosu na apsolutnu deprivaciju i masovno nasilje nad Romima u susednim državama. Naposletku, moguće je ući u trag mnogim nevoljama koje trenutno trpe Romi nekadašnje Jugoslavije usled pogrešno usmeravanih napora iz ’socijalističkog’ perioda. Da pojasnim, moja namera nije demonizacija SFRJ u kojoj su mnogi ljudi živeli znatno bolje nego što žive u trenutnim post-socijalističkim režimima, već da potvrdim da Država, socijalistička ili ma koja druga, ne može da ne reprodukuje hijerarhijske odnose eksploatacije spram svoje populacije. U slučaju jugoslovenskih Roma, ovo je bio rasistički odnos, kakav je i ostao do današnjeg dana.

Continue reading

Protiv svake Jugoslavije: O ideologiji prelaska iz kapitalizma u kapitalizam, kroz kapitalizam

Nina Simonović

1.

U ne baš inspirativnoj  imaginaciji post-jugoslovenskih jugonostalgičnih levičara opstaje poseban način pisanja o „socijalističkoj“ Jugoslaviji koji podrazumeva i upotrebu specifičnog vokabulara. U tom vokabularu dominiraju ideološke konstrukcije koje uvek ističu navodno „protivrečan“ karakter jugoslovenskog društva, kao što su: „kompleksne klasne logike koje su se međusobno sudarale i sukobljavale“; „protivrečne političko-ekonomske pojave“; „društvena dinamika koja je istovremeno centripetalna i centrifugalna“ itd.

U tom smislu je karakteristična publikacija „Gradove smo vam podigli“ (čiji je podnaslov „O protivrečnostima jugoslovenskog socijalizma“) nedavno objavljenja u Beogradu, kao propratni materijal za istoimenu izložbu. U stvari, sve gore navedene ideološke floskule izvučene su iz uvodnog teksta ove publikacije. Osim na ovaj tekst, ovde ću se ukratko osvrnuti još i na tekst „Protivrečna reprodukcija socijalističke Jugoslavije“ iz iste publikacije. Ova izložba i publikacija, okupila je veći broj levičara sa jugoslovenskog prostora i predstavlja vrlo dobar  i svež primer ideološke artikulacije ovog tipa.

Continue reading

Na terenu kapitala – režimi rada i roda u Jugoslaviji

1. Natuknica o jugoslavenskom rodnom režimu

Slika 1. Stjepan Lahovski: Demonstracija (Autoportret kao drugarica u povorci), 1947.

Godine 1947. slikar Stjepan Lahovski naslikao je autoportret u gvašu pod nazivom Demonstracija – Autoportret kao drugarica u povorci (slika 1). O slici je sam rekao: “To sam ja, baba u šinjelu i rupcu i vojničkim čizmama.” Autor koji je kroz cijeli svoj opus bio zaokupljen autoportretima slikanim u različitim stilovima i tehnikama, preuzimajući “ruho određenog povijesnog stila”, bliskim je osobama priznavao da nije bio hrabar te da nije imao smisla za borbu i ratove. Tako je u raznim svojim autoportretima nastojao nadoknaditi neke kvalitete koje nije posjedovao, poput mladosti i hrabrosti. Zašto se onda u ovom autoportretu prikazuje kao “baba”? Iako se slika popraćena njegovom izjavom može shvatiti donekle kao ismijavanje “baba” sudionica demonstracija, ona ipak mnogo govori o modelima prikaza hrabrosti u tom razdoblju. Osim poznatih herojskih prikaza partizanki kao svojevrsnih amazonki s puškama u rukama, u prikazima žena u periodu Narodno oslobodilačke borbe kao i u poslijeratnom periodu javljaju se prikazi starih žena s maramama oko glave kako uče pisati, sudjeluju u izborima te obavljaju teške fizičke poslove, kao što možemo vidjeti na brojnim ilustracijama iz časopisa Žena u borbi1 (slike 2, 3, 4). U tom je časopisu eksplicitno izražen cilj sukreiranja i širenja novih modela ženstvenosti, što je u skladu sa samim razlogom nastanka tog „borbenog glasila“.

Nakon rata položaj žene drastičnije je promijenjen nego onaj muškarca, što je stvorilo potrebu za preciznijim kreiranjem lika/likova „nove“ žene kako bi se one fiksirale na pravo mjesto u novonastajućem društvu. Partizanka ovdje nije samo amazonka i spartanka, već pognuta i zgrčena, ali ipak ustrajna, radišna i hrabra. Figura heroja i heroina nastoji se povezati s radnom etikom, pa postepeno heroizam rada postaje najistaknutija društvena vrijednost koja zamjenjuje heroizam borbe. Javljaju se slike žena kao heroja socijalističkog rada, žena u seljačkim zadrugama, žena koje sijeku šumu i koje pošumljavaju. Iako su organizatorice Antifašističkog fronta žena uglavnom bile visokoobrazovane urbane žene, a i među „običnim“ borkinjama je bilo žena iz gradova, predstavljene junakinje su gotovo uvijek seljanke, često pastirice. Osim što je pomoću tog kontrasta jasnije naglašen transformativni efekt sudjelovanja u Narodno-oslobodilaĉkoj borbi, lik nepismene pastirice ili starice čini od žene svojevrsnu tabulu rasu u koju je moguće lakše upisati bilo koje poželjno značenje, dok s druge strane, urbana intelektualka, osim što snažnije odudara od tradicionalnog poimanja žene, može nositi i asocijacije buržujskih navika, vrijednosti i stila života karakterističnih za urbanu građansku klasu iz koje ona vjerojatno potječe. Posezanjem za likom drugarice u šinjelu i rupcu za autoportret, Lahovski radi dvije stvari: 1) čisti sebe od svojih “negativnih” atributa – Buržoaskog stila života, kukavičluka, neadekvatne maskulinosti, “homoseksualnosti” i s njom asocirane dekadencije i lijenosti2; i 2) pokazuje kako su već tada `određeni likovi nove žene – partizanke, udarnice itd, postali na neki način ikonografski – simboli određenih vrijednosti za čiji se prikaz uvijek koriste određeni prepoznatljivi modeli. Činjenica da Lahovski donekle ironično apropriira takav prikaz žene u funkciji propitivanja vlastitog identiteta, već 1947. nagovještava da će ti prikazi heroina i udarnica ubrzo postati ispražnjeni od svojeg sadržaja.

Continue reading

Jugoslavija: država ili revolucionarna zajednica?

U pokušaju da sagledamo projekt socijalističke Jugoslavije iz anarhističke perspektive, možda bi bilo dovoljno reći da je bila riječ o državi i takvim posve jednostavnim odgovorom svedemo cijelu analizu na jednu kratku rečenicu. Naravno, to bi bilo pojednostavljeno shvaćanje projekta koji je trajao nešto više od 45 godina i koji je stvorio niz mitova koje njeguju ljevica i desnica, i koji danas predstavljaju dio osnove za njihovo djelovanje. Često čujemo da se treba ostaviti prošlosti i okrenuti se budućnosti, no upravo taj odnos prema prošlosti određuje kakva će biti sadašnjost pa onda i budućnost. U postjugoslavenskom kontekstu mitovi imaju snažan odjek i utjecaj na aktualna zbivanja, bez obzira odnose li se na stvarne ili zamišljene događaje.

Polazište i motivacija ovog broja Antipolitike nije traženje uzroka raspada Jugoslavije ili pak bilo koja vrsta traženja opravdanja za taj ili bilo koji drugi režim. Jugoslavija je, kao što sam rekao na početku, bila jednostavno država, koja je zadržala kontinuitet državnosti i institucija, bilo da je riječ o Austro-Ugarskoj monarhiji, kraljevini Srbiji, Otomanskom carstvu, kraljevini Crnoj Gori, kraljevini SHS, kraljevini Jugoslaviji pa onda na kraju i socijalističkoj Jugoslaviji, o kojoj je ovdje riječ. Kada gledamo kronologiju institucije državnosti na ovom području, sve se nastavilo, unatoč ratovima, raspadima režima i okupacijama, kontinuitet države je osiguran u svakom trenutku i ono što je ključno za našu antiautoritarnu poziciju, niti jednom nije masovno doveden u pitanje. Sve ovo što postoji danas ima svoje polazište, zakonsko, institucionalno pa čak i kadrovsko u svim prijašnjim režimima. Na neki način, uvijek samo govorimo o nastavku projekta države (i kapitala bez kojeg niti ne može opstati), a to kako se zove i koji ideološki obrazac uzima, više su pitanja trenutne strategije opstanka postojećih odnosa moći, nego suštinske razlike.

Continue reading

Objavljen je drugi broj! / The second issue is out!

Tema broja: Jugoslavija. Broj stranica: 194.

English below.

Objavljen je drugi broj Antipolitike. Tema broja je Jugoslavija. Kao i u slučaju prvog broja štampali smo dve verzije, na engleskom i na našem jeziku. Ovaj broj će imati i verziju na grčkom jeziku koja će biti objavljena do kraja godine. Javite nam se ukoliko želite kopiju ili da pomognete sa distribucijom. Trenutno je dostupan na sledećim mestima: Beograd: Okretnica, Utopia, Beopolis; Babušnica: KKUSIUSK, Novi Sad: Rizom; Zagreb: Što čitaš?; Zadar: Nigdjezemska.

Continue reading