Will Firth
Novoformiranim državama u poslijeratnoj situaciji pitanja jezika i lingvistike često su manje važna od konsolidacije vojske i administracije, osiguranja granica, omogućavanja komunikacije, proizvodnje neophodnih sirovina i energenata kao što su žito, ugljen, čelik, struja i slično. To je bio slučaj i sa Federativnom Narodnom Republikom Jugoslavijom, formiranom 1946. godine. Parlamentarni izbori, na kojima je Narodni front predvođen komunistima osvojio sva mjesta u parlamentu, održani su u novembru 1945., a vlada Komunističke partije Jugoslavije uspostavljena je 1946. Nakon reformi u 1953., Jugoslavija je eksperimentirala s idejom ekonomske decentralizacije i samoupravljanja, gdje su radnici mogli donositi odluke o vođenju tvornica u kojima su radili te su sudjelovali u dijeljenju viška prihoda. Uloga Partije u društvu promijenila se iz monopolizatora moći u ideološkog vođu. Rezultat toga je bila promjena imena Partije u Savez komunista Jugoslavije. 1963. država je preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Jezik i moć
Te promjene pokazuju da su lingvistička i semantička razmatranja obuhvaćena političkom dinamikom osvajanja i održavanja moći. Ideološki jezik ranog jugoslavenskog razdoblja posjedovao je mnoge osobine diskursa i dijatribe prisutne u drugim državno-socijalističkim zemljama. Crno-bijeli, autoritarni pojmovi kao što su „neprijatelji naroda“ bili su uobičajeni poslijeratnih godina, kada je država vladala istom staljinističkom nemilosrdnošću kao i ostale države Istočnog bloka, a likvidacije pravih ili zamišljenih protivnika bile su gotovo svakodnevne. Nakon razilaženja Tita i Staljina 1948. godine i isključivanja Jugoslavije iz Informbiroa, zemlja je počela samostalno nastupati na svjetskoj političkoj sceni, odbacujući utjecaj i Zapada i Istoka. Odvajanje od Sovjetskog Saveza iskorišteno je za dobivanje pomoći SAD-a putem Marshallovog plana. Jugoslavija je osnovala Pokret nesvrstanih i nastavila igrati vodeću ulogu u njemu. Ideološki jezik četrdesetih i pedesetih postupno se počeo ublažavati.
Zamjetna zavjera u ranom jugoslavenskom razdoblju bila je kodifikacija (utvrđivanje normi i pravila književnog ili standardnoga jezika) makedonskog jezika, dugoročni proces koji je kulminirao 1944. godine, a provođen je i u godinama koje su uslijedile. Od rušenja osmanske vlasti na Balkanu, povijesna regija Makedonije bila je žestoko osporavan (jedinstven) teritorij, a njezina podjela između Srbije, Grčke i Bugarske rezultirala je prvim Balkanskim ratom (1912-13.) i Drugim balkanskim ratom (1913). Bugarska je bila nacistička saveznica većim dijelom Drugog svjetskog rata i okupirala je veliki dio Makedonije. Nakon protjerivanja Sila osovina s južnog Balkana 1944. godine, uglavnom komunistički i projugoslavenski partizani uspjeli su preuzeti kontrolu. Uvođenje nominalno zasebnog jezika u novu Socijalističku Republiku Makedoniju kao dio Jugoslavije bio je način učvršćenja te vlasti i suprotstavljanja bugarskom utjecaju. Makedonski se idiom smatrao bugarskim dijalektom sve do 1944. godine. Novi makedonski standardni jezik koji se koristi u medijima, administraciji, školama i sl., zasnovan je na narječjima prisutnima oko gradova Prilepa i Velesa, udaljenijim od istočnog dijela zemlje čiji je dijalekt sličniji bugarskom. Usvojena je i verzija ćirilice koja se zasniva na srpskom, a ne na bugarskom pismu. Definiranje i stvaranje jezika može se promatrati kao važan element „izgradnje nacije“ u interesu onih na vlasti. Govornici bugarskog i makedonskog se danas međusobno razumiju, ali postojanje odvojenog i međunarodno priznatog makedonskog jezika i nacije u konačnici je proizvod dinamike moći 1940-ih godina.
Jugoslavija se sve više integrirala u svjetsko gospodarstvo, s velikim zapadnim korporacijama koje su proizvodile u zemlji, sirovinama koje se prodaju na svjetskom tržištu, velikim brojem jugoslavenskih građana koji rade u inozemstvu (i često šalju novac kući) te međunarodnim korporacijama koje prodaju svoje proizvode na njenom teritoriju – uključujući „kulturne“ proizvode poput popularne glazbe. Ti su utjecaji pronašli svoj put u jezik u većoj mjeri u odnosu na izoliranije socijalističke države.
Mnogi stručnjaci smatraju da je jugoslavenska politika prema manjinskim jezicima bila uzorna. Iako je tri četvrtine stanovništva govorilo srpsko-hrvatski, niti jedan jezik nije bio služben na saveznoj razini. Niz jezika zajednice uživao je službeni status u konstitutivnim republikama i pokrajinama, npr. mađarski, rusinski, slovački i rumunjski u Vojvodini; albanski, turski i romski na Kosovu; talijanski jezik u Hrvatskoj, itd. U novinama, na radijskim postajama i televizijskim studijima korišteno je ukupno šesnaest jezika, nastava u školama održavana je na četrnaest jezika, a na sveučilištima na devet jezika. Kao država koja je stvorena na temeljima borbe multietničkog partizanskog pokreta, to je bilo očito pošteno i progresivno priznavanje jezične raznolikosti zemlje. Jugoslavenska narodna armija bila je jedina institucija nacionalnog značaja koja je koristila srpsko-hrvatski jezik kao jedini jezik zapovijedanja.
Međutim, ova zakonska jednakost ne može prikriti de facto dominaciju srpsko-hrvatskog. Kao jezik gotovo 75 % od 22 milijuna stanovnika zemlje, i središta vlasti u Beogradu, funkcionirao je kao neslužbeni lingua franca (zajednički jezik za ljude koji govore različitim materinjim jezicima, radni, operativni jezik za uspostavljanje komunikacije, obavljanje poslova). Bio je obavezan predmet u svim školama, dok relativno manje značajni jezici kao što su slovenski, makedonski i albanski nisu bili poučavani izvan njihovih regija. Njihov je status bio odgovarajuće nizak.
Osobno sam bio zaprepašten apsolutnom nezainteresiranošću i neskrivenim prezirom mladih studenata lingvistike na Sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska) 1988. – 89. kad su morali u jednom semestru polagati makedonski. Kao da im je bilo ispod časti, tim kulerima iz sjeverozapadne metropole, da nauče „primitivni“ idiom zaostalog dubokog juga Balkana.
Srpska varijanta srpsko-hrvatskog, s dvostruko više govornika u odnosu na hrvatsku varijanta, uživala je najveći ugled. Vojska je koristila srpski oblik jezika u izdavanju .
Srpsko-hrvatski
Kada govorimo o jezičnoj politici Jugoslavije, uglavnom se bavimo srpsko-hrvatskim jezikom. Taj južnoslavenski jezik bio je materinji jezik gotovo tri četvrtine stanovništva Jugoslavije te drugi jezik većine ostalih stanovnika.
Srpsko-hrvatski jezik s nizom različitih dijalekata i varijanti standardizirali su hrvatski i srpski pisci (književnici) i jezikoslovci (lingvisti) sredinom 19. stoljeća u Bečkom književnom dogovoru koji je bio široko prihvaćen. Od samog je početka bilo malih razlika između srpskog i hrvatskog standarda, iako su obje varijante bile utemeljene na istom pod-dijalektu (štokavskom). Od 1918. srpsko-hrvatski bio je službeni jezik Kraljevine Jugoslavije.
Ideja lingvističke standardizacije često proizlazi iz težnje da se stvori nacija i stoga je čvrsta komponenta mnogih nacionalizama. Svaka država želi intervenirati u jezik i transformirati lingvistiku iz deskriptivne discipline u normativnu doktrinu koja će oblikovati jezik, a ne bilježiti i proučavati ga takvim kakav jest, slobodan i promjenjiv u svakodnevnoj upotrebi. Tijekom sljedećih pedeset godina socijalističke Jugoslavije, srpsko-hrvatska jezična politika razvila se u igru balansiranja, prilagođavajući politiku i ključnu terminologiju kako bi održala ravnotežu. Dopuštanje stupnja unutarnje raznolikosti uz zadržavanje stajališta da je to još uvijek ujednačen jezik služilo je interesu postojećeg sustava.
Godine 1954. glavni književnici, lingvisti i književni kritičari, potpomognuti velikim kulturnim institucijama Maticom srpskom u Srbiji i Maticom hrvatskom u Hrvatskoj, potpisali su Novosadski dogovor. Njegov temeljni zaključak bio je da „Srbi, Hrvati i Crnogorci dijele jedan jezik s dvije jednake varijante koje su se razvile oko Zagreba (na zapadu) i Beograda (na istoku)“. U Dogovoru se ustrajavalo da latinsko i ćirilično pismo imaju ravnopravni status, kao i dva glavna modela izgovora (ekavica i ijekavica). Propisano je da „srpsko-hrvatski“ treba biti naziv jezika u službenim kontekstima, a da se imena „srpski“ i „hrvatski“ mogu zadržati u žargonu (govornom jeziku). Matica hrvatska i Matica srpska trebale su raditi zajedno na Rječniku, a mješoviti odbor lingvista bio je zadužen za pripremu Pravopisa u cilju kodifikacije jezika. Tijekom 1960-ih obje su knjige objavljene istodobno na ijekavici i latinici u Zagrebu te na ekavici i ćirilici u Novom Sadu. Prevladao je unitaristički duh – policentrični model jezičnog jedinstva.
Bosna i Hercegovina je bila etnički najraznovrsnija jugoslavenska regija u kojoj su ljudi su trebali poznavati i latinično i ćirilično pismo. Jedan od primjera kako je to funkcioniralo u praksi bio je glavni sarajevski dnevni list Oslobođenje, koji je naizmjenično objavljivan na latinskom i ćiriličnom pismu.
Već pedesetih godina prošlog stoljeća, komunistički vođa i kasnije disident Milovan Đilas zagovarao je pomak od centralnog planiranja ka većoj gospodarskoj autonomiji. Njegovi argumenti za veći demokratski doprinos u donošenju odluka doveli su ga konačno do kritiziranja jednopartijske države i krute partijske discipline; predložio je umirovljenje državnih dužnosnika za koje je smatrao da zloupotrebljavaju svoju moć i blokiraju put reformi. Posebno su na sjeverozapadu zemlje ’60-e obilježene postupnom emancipacijom od staljinističke politike koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata. Velike reforme sredinom ’60-ih godina uvele su elemente tržišnog gospodarstva, a faza demokratizacije u Savezu komunista između 1966. i 1969. rezultirala je većom ulogom njegovih organizacija u pojedinačnim republikama i pokrajinama.
Tijekom ovog općeg kretanja prema većoj regionalnoj autonomiji – i temeljem dugogodišnje svijesti o hrvatskim posebnostima – hrvatski su intelektualci 1967. godine objavili „Deklaraciju o statusu i imenu hrvatskoga književnog jezika“, što su centralisti u Beogradu shvatili kao separatističku uvredu. Matica hrvatska prekršila je Novosadski dogovor, odustala od zajedničkog pravopisa i počela samostalno raditi na posebnom Pravopisu, objavljenom 1971. godine pod nazivom Hrvatski pravopisni priručnik. Knjiga je odmah zabranjena u sklopu gušenja „Hrvatskog proljeća“[1] 1971. godine, ali je objavljena u inozemstvu 1972. godine.
Natjecanje različitih struja u prevladavajućoj etatističkoj politici pronašlo je jezični izraz na različitim poljima. Primjerice, tijekom 1980-ih sve su češće primjedbe na naziv jezika (srpsko-hrvatski ili čak hrvatsko-srpski), i to ne samo u Hrvatskoj. U kasnom jugoslavenskom razdoblju stvorene su neugodne konstrukcije kako bi se uzelo u obzir ovaj senzibilitet, npr. rječnici i radovi koji spominju „hrvatski ili srpski jezik“ u svojim naslovima. Što bi stranac bez znanja o složenoj jezično-političkoj situaciji mogao pomisliti, kada ključna definicija sadrži dvosmislenu riječ „ili“?!
Od kraja Hladnog rata i propadanja Jugoslavije kao geopolitičke tampon zone između Istoka i Zapada, fragmentacija teritorija bivše Jugoslavije popraćena je procesom jezične „balkanizacije“. Dominantni diskurs u Srbiji i Hrvatskoj danas jest da su srpski i hrvatski dva zasebna, ali istovremeno usko povezana jezika. Bosanski je isto tako uspostavljen kao standardni jezik u Bosni i Hercegovini, a u Crnoj Gori je uveden posebni standard (koji uključuje i dva nova slova!), priznat od Međunarodne organizacije za normizaciju kao zaseban jezik. Ovaj potez marginalno dominantne prozapadno orijentirane grupe u Crnoj Gori jedan je od mnogih alata tijekom geopolitičke kampanje za konsolidaciju zasebnog crnogorskog identiteta i, u konačnici, za kontrolu srpskog utjecaja.
Nije se mnogo toga promijenilo u čisto lingvističkom smislu. Mnoge od ovih promjena su deklarativne prirode, odražavajući politiku na nad-strukturnoj razini. Unatoč centrifugalnim kretanjima u posljednja dva desetljeća, razlike između inačica srpsko-hrvatskog jezika i dalje su općenito manje nego na primjer između međunarodnih inačica engleskog jezika.
Zaključit ću riječima profesora Branka Franolića (1980.): „Jezična politika u Jugoslaviji sastoji se od serije smjenjivanja centralističkih i pluralističkih tendencija. Ove tendencije su uvijek prisutne, samo se njihova relativna naglašenost mijenja. Jezično planiranje u Jugoslaviji izrasta iz, i instrument je, političkog donošenja odluka i sveopćeg društvenog planiranja.“
Jezična politika u Jugoslaviji sastoji se od serije smjenjivanja centralističkih i pluralističkih tendencija. Ove tendencije su uvijek prisutne, samo se njihova relativna naglašenost mijenja. Jezično planiranje u Jugoslaviji izrasta iz, i instrument je, političkog donošenja odluka i sveopćeg društvenog planiranja.
Budućnost
Lako je kritizirati ove događaje, osobito u retrospektivi, a znatno teže naznačiti pozitivnu sliku jezične politike i prakse u ovom dijelu svijeta. Ključno treba biti poštivanje raznolikosti, a jezik se više ne smije koristiti kao sredstvo nacionalističke ili političke manipulacije.
Poticaj u tom smjeru je „Deklaracija o zajedničkom jeziku“ predstavljena početkom 2017. godine nakon pripremnih regionalnih konferencija koje su održali autori i novinari u Podgorici (Crna Gora), Splitu (Hrvatska), Beogradu (Srbija) i Sarajevu (Bosna i Hercegovina). Antinacionalističke teze predstavljene u toj deklaraciji su kontrapunkt post-jugoslavenskoj maniji isključivosti i „nacionalizmu malih razlika“.
Mizogin jezik još je jedan ukorijenjen problem na Balkanu (kao i u mnogim drugim zemljama). Muško nasilje, macho kultura i deprecijacija neplaćenog rada u kućanstvu temelji su autoritarnih i patrijarhalnih društava u kojima živimo – i odražavaju se u jeziku. Mnogi pojedinci svakodnevno izazivaju te strukture i trude se izbjeći načine komuniciranja koji su seksistički, ksenofobni, homofobni itd. Ta svijest i ta borba su dobri preduvjeti za sva „makro-lingvistička“ rješenja i definicije koji bi u budućnosti mogli biti usvojeni.
[1] Masovni hrvatski nacionalistički pokret, kojem su na čelu bili pojedini članovi Saveza komunista Hrvatske, Matica hrvatska i studenti. Država ga je ugušila 1971.