o jeziku → o boli→ ja volim prljavo→ o crvenoj → mladen stilinović anarhist

O jeziku

 „Ja želim koristiti taj jezik politike i [vidjeti] kako on utječe na mene… a opet, ja nisam više nevin, jer ga koristim… pa i danas, mi nismo nevini. Ne možemo biti. Kada progovoriš ti nisi nevin.“

Umjetnost Mladena Stilinovića nije kritika jugoslavenskog društva. Njegova kritika je kritika reprezentacije koja je istovremeno politička i epistemološka. Time što je kritika reprezentacije, ona obuhvaća i kritiku jezika. Međutim, ona ne zapada u dualizme razdvajanja označitelja i označenog, razdvajanja riječi od neke realnosti koju one ne uspijevaju adekvatno predstaviti, pa da onda afirmira i vraća moć tom označenom, toj autentičnoj realnosti nad kojom je preko jezika izvršena dominacija. Ona prepoznaje da je jezik sam po sebi dominacija, ali i da se vlast mora osloniti na govornike, slušatelje, institucije, zajednice i pojedinke kako bi otjelovila svoj jezik i osigurala odazivanje (slike 1, 2, 3, 4).[1]

Mladenov rad ne bježi u hermetičnu tišinu. Bivajući dijelom zajednice, svi koristimo i odazivamo se na naredbe (kako ste recite mi / misliš da nećeš, moraš / hrabrosti, strpljenja, molitve / pjevaj). Čim progovorimo nismo nevine. Svakim govorom proizvodimo generalizacije i apstrakcije koje dominiraju drugima i nama samima. Osim toga, svu kompleksnost odnosa i osjećaja formuliramo kroz logiku gramatike[2] – linearno, sukcesivno. Uspostavljamo neki red u prostoru, ostavljajući puno viška u zraku. Kako onda prenijeti sebe onima s kojima dijelimo život?

 O boli

 Kako god okrenemo, bol (slika 5). Ako uspijemo izbjeći glad, čeka nas ropstvo rada. Nekad i glad i rad. I uvijek se imamo čemu žrtvovati – za narod, za progres, za socijalizam. Ako nas ne porobljava bog, drugi ljudi, porobljava nas jezik. Bez boga, bol postaje dio „ljudske prirode“. Bez „ljudske prirode“, bol postaje inherentna društvu. Bol je jedina izvjesna, trajna, jedina konstanta iz prošlosti do sadašnjosti.

Bol je stalna tema Mladenovog rada od sedamdesetih. Godinama se potpisivao dodavši svojem imenu riječ bol. Ljudi s iskustvom življenja u Jugoslaviji kažu da njegove izložbe izazivaju anksioznost, bol i pesimizam.

 Ja volim prljavo

 “…u to vrijeme konceptualci su odbijali ikakav osjećaj. Željeli su biti strogi i tautološki i što god. I osjećaji su isključeni iz umjetnosti. Znate kako imate taj minimalizam koji je jako čist i jako sterilan. Bez osjećaja. A ovdje je sve prljavo… znate, ja volim prljavo… znam da ne mogu izvesti taj jako skupi minimalizam, ali nije me briga, ja ne volim spomenike… „

Da bi umjetnost mogla komunicirati, mora se dobro uprljati u „realnost“, u svakodnevicu, riješiti se estetskog. Unatoč svim preprekama koje zadaje svakodnevica i unatoč svim ograničenjima koje jezik postavlja među ljudima, Mladen žudi za komunikacijom. Umjetnost često stvara izjave. Nudi neke svoje analize i predstavlja stroge ideje. Stvara spomenike. Mladenova umjetnost je uvaljana u blato svakodnevnog govora, ulice i ideologije. I od toga ne bježi.

O crvenoj

 Referirajući se na prakse suvremene konceptualne umjetnosti na zapadu, rekao je da u Jugoslaviji s crvenom bojom u slikarstvu nije moguća tautologija. Htio je desimbolizirati crvenu boju, ali nikad nije uspio (slike 6, 7, 8). Ona ni danas nije desimbolizirana. Kad je devedesetih moja obitelj fantazirala o kupnji novog automobila i koje će biti boje, tata je rekao „samo ne crvena!“.

 Mladen Stilinović anarhist

 Tijekom gimnazije je odustao od škole. Nije išao na fakultet i nije radio. Snalazio se sam i od pomoći prijatelja i obitelji, putovao europom autostopom. Kaže da je anarhist. Misli da se trebaju slaviti lijeni rođendani jer kad smo lijeni se ima više vremena, pa se godine oduzimaju umjesto da se zbrajaju. Koristi metode krađe, sabotaže, montaže, aproprijacije (slika 9, 10, 11, 12) i eksperimentalnog videa.

Organizira izložbe na ulici i u haustorima, priča s prolaznicima. Za galerije rijetko radi nove radove već izlaže stare. Izruguje se državi, zastavi, novcu i radu (slike 13, 14, 15, 16, 17, 18).

Njega i Grupu šestorice autora (slika 19) s kojom je djelovao kritika smatra teroristima[3]. Bivaju kritizirani te ne dobivaju beneficije poput atelijera i narudžbi, ali ne bivaju proganjani. Mladen je melankolični zajebant. On baca kolač u lice slike (slika 20).

 

 

Izvori citata i slika:

MLADEN STILINOVIĆ https://www.youtube.com/watch?v=h-G9Pa2XNv8

Mladen Stilinović – Lazy Birthdays – https://www.youtube.com/watch?v=ftyMMPgdi0s&t=9s

MLADEN STILINOVIĆ / Trikultura 8. 5. 2014. – https://www.youtube.com/watch?v=xZW1qWv0BbM

Meri Leanemets: Soba Novca, u: Mladen Stilinović – Nula iz vladanja = Zero for conduct, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, [30.11.2012. – 2.2.2013.] / uredila Branka Stipančić

 

Korišteni tekstovi:

Raoul Vaneigem, The Revolution of Everyday Life, Rebel Press, London, 2001.

Mišel Fuko, Riječi i stvari, Nolit, Beograd, 1971.

 

[1] „...kada kažem moć ne mislim samo na moć države i njezinih institucija već mislim na stotine različitih moći koje se isprepliću i dolaze s različitih strana. Dolaze i od države i od pojedinca s Istoka i Zapada od „prijatelja“ i od administracije. Te moći nalaze se posvuda: u novinama, u jeziku, u umjetnosti, u „datoj slobodi“, u istini i u mom strahu. Stalno sam želio napisati kako je moć suptilna. I napisao sam. Moć je cinična, katkad suptilna (da li je to moguće) ali manje-više gruba i otvorena. Karakteristika moći je potpuno ignoriranje drugog. Taj cinizam moći ide iz nepoznavanja stvari, pa čak iz želje za nepoznavanjem.“

[2] „Borim se za raspad sistema, gramatike.“

[3] Na primjer u tekstu „Između terorizma i destrukcije“ Zrnke Novak objavljenom u Oku povodom 10. pariškog bijenala mladih na kojemu Mladen izlaže bijele slike Ruka – kruh i pet knjiga: Hoću kući, Vrijeme, Sad, Nered i Pisano krvlju.

Share this post: on Twitter on Facebook on Google+