Our baba doesn’t say fairy tales – Atina

Facilis descensus Averni: Noctes atque dies patet atri ianua Ditis; Same revocation gradius superasque escape ad auras, Hoc opus, hic labor est [1]

Tekst koji slijedi predstavlja pokušaj promišljanja događaja vezanih uz raspad Jugoslavije. Cilj i sadržaj vezani su uz probleme za koje primjećujemo da opterećuju javnu sferu grčkog pokreta. Namjera nije da se izloži nekakva “istina”. Ona je kamen spoticanja od kojeg se odavno odustalo. Namjera je radije iznijeti specifičnu verziju nečega za što smatramo da predstavlja ulog u oblikovanje primjera i problema, koji bi nam u ovom trenutku mogli biti od koristi. Kada tvrdimo da imamo za cilj biti od koristi u sadašnjici, govorimo o ulogu u komunizam kao teorijskom istraživanju i praktičnom procesu, koji teži potpunom ukidanju vrijednosti kao društvenog odnosa,¹ njegovu homogenizirajuću i disciplinirajuću funkciju, te ukidanju kapitalističke države. Također, iz iste perspektive i s istim ciljem, postavljaju se i pitanja historiografije, povijesti i logike. Koncept povijesti direktno je vezan uz značenje i formu subjekta koji tu povijest čita, te zauzvrat, s društvenim silama koje oblikuju sam subjekt: sile kapitalističkog društva i njegovih kontradikcija.

Povijest je retrogradni fenomen. Povijesni događaji su nesuvisli odjek prošlih događaja koje sadašnji subjekt retrospektivno interpretira. Narativ je oblikovan kao priča za djecu, proizveden kao entitet unutar simboličkog polja sadašnjice koji gleda unatrag i pridaje značenje odjecima iz prošlosti. Povijesni materijal je po sebi kaotičan, nedostaje mu koherentnosti. Ako je termin “rizomatike” Deleuzea i Gauttaria ikada koristan, onda je to upravo ovdje. Povijest se ponovo rađa. Logička putanja tisuće logičkih putova različitosti i sličnosti povijesnih događaja, odabran je na temelju logike formirane u sadašnjem trenutku. Povijest je uvijek narativ koji završava u svojem vrhuncu – u sadašnjici. Ali on tu ne staje, već naprotiv, započinje. Povijest je paradoksalno brdo koje započinje na svojem vrhu i širi se prema svojoj bazi. Ono što povijest odabire čitati iz sveukupnog povijesnog materijala, više govori o povijesnom procesu, nego o priči o istom. Povijest nije tek priča o klasnoj borbi. Pisanje povijesti jest sama klasna borba.

1. Povratak na marksizam klasne borbe

Gotovo čitava bibliografija, a posebice članci, pripisuju raspad Jugoslavije nacionalnim tenzijama ili vanjskim intervencijama. Naravno, zahvaljujući čudnovatoj prirodi „istine“, svaka od ovih analiza sadrži djelić istine. Istina je da su se zbile vanjske intervencije – kako NATOa i Rusije, tako i unutrašnje nacionalne tenzije. Ipak, ove analize zanemaruju dugotrajni put koji je vodio Jugoslaviju prema njenom raspadu, tj. njezine unutarnje kontradikcije u organizaciji i proizvodnji, te njihove konačne ishode. Ovdje pod pojmom “proizvodnje” ne mislimo tek na ekonomsku dimenziju, već i na reprodukciju državnog kapitalizma, te u njemu prisutne klasne borbe. Dakle, većina analiza koja se temelje na pretpostavci o nacionalizmu i vanjskim intervencijama, previđa dugi tijek Jugoslavije prema svojem rasapu, kao i dominantnu ulogu klasne borbe u evoluciji svake društvene formacije. One, primjerice, ne uspijevaju objasniti zašto su nacionalne tenzije do 1971. bile odista minimalne. Ako su jugoslavenski ratovi uistinu bili ratovi nacionalnog utemeljenja i nacionalnih konflikata, treba odgovoriti na pitanje što je to što konstituira i dezintegrira nacionalnu zajednicu, pošto je to razlog zašto su se ti narativi iznova javljali. Što to znači “htjeti” nacionalnu državu?

A. Opći trendovi Jugoslavenske ekonomije

Jugoslavija je paradoksalni slučaj kojeg sačinjava mnoštvo faktora. Jedna od stvari koju se, primjerice, obično zanemaruje jest pitanje povećanja vanjskog duga od 1970ih. Element koji iznova izostaje iz analize jugoslavenskog slučaja jest kontradiktorni tijek klasne borbe. Razlog tome je što se u Jugoslaviji, kao socijalističkoj zemlji², smatralo kako je radnička klasa već emancipirana, te da je država načelno i bezrezervno “slobodna”. Zaboravlja se, dakle, kako klasna borba nije sudar dvije sociološki definirane skupine. Ona je, naprotiv, perzistentna karakteristika novčanog odnosa koja istovremeno daje pristup društvenom proizvodu, a istovremeno je i prepreka pristupu tom istom društvenom proizvodu. Klasna borba se dakle pojavljuje kao kontradikcija samog novca. Posljedično, reprodukcija kapitalističkih odnosa također je dio klasne borbe utoliko što borba nastoji razdvojiti pristup društvenom produktu od rada i novca. Osmosatno radno vrijeme, fiksne plaće neovisne o uspješnosti poslovanja, jesu rezultat borbe temeljene na toj logici. Ono što želimo reći jest da se klasna borba ne kreće samo odozdo – već, naprotiv, kreće se dijalektički iz oba smjera. To bi značilo da su kapitalističke i novčane relacije, relacije eksploatacije koje potrebuju koherenciju. Kapitalistički odnosi su odnosi klasne borbe par exelance. Klasna borba nije samo na ulici u trenucima prosvjeda, već i ujutro kad se budimo za odlazak na posao, kad ostajemo bez novca, ili kad trebamo otići na posao kako bi zadobili pristup društvenom proizvodu. Stoga, klasna borba nije nešto a priori dobro; ona je sredstvo kojim se reproduciraju kapitalistički odnosi.

Zbog notornog su “samoupravljanja“ u Jugoslaviji od 1965. radnici uspjeli skratiti radno vrijeme, uspjeli su izbjeći znatna ulaganja u produktivnost, a povećati ulaganja u sebe same. Već od 1965. su se plače utrostručile. Godine 1968. prosječna je plaća u dolaru iznosila 88$, a do 1979. je već dosegla 318$. Plaće su rasle brže od radne produktivnosti, potrošnja usluga i proizvoda također je rasla, dok je istovremeno jugoslavenski proizvod gubio konkurentnost na međunarodnom tržištu. Negativna bilanca uvoza i izvoza u 1970ima postojano je rasla. Od 660 milijuna $ godine 1969., do 7.2 bilijuna $ 1979. godine. Ta je situacija, u kombinaciji s tipičnom jugoslavenskom dinamikom radničke klase, stvorila lančanu reakciju: vanjski je dug naglo rastao, a time i inflacija, te, posljedično, i pritisak radnika na samoupravne tvrtke za povećanjem plaća radi balansiranja posljedica inflacije. Tako je vanjski dug postojano rastao s 0.5 bilijuna $ godine 1970. do 15 bilijuna $ 1981. godine. Njegov je tijek bio stabilan do 1989. U isto su vrijeme plaće ostale na stabilnih 5% iznad godišnjeg rasta inflacije. Također, povećanje agro-ekonomske produktivnosti diljem svijeta dovelo je Jugoslaviju, među ostalom, do uvođenja konkurentnijih i jeftinijih agrikulturnih proizvoda, što je uzrokovalo masovnu nezaposlenost u ruralnim područjima. Opća globalna ekonomska klima – postepeno odumiranje svjetske “vrijednosti ukupne proizvodnje”, te naftna kriza, dovela je jugoslavensku ekonomiju do nepovratnog potonuća. Mladi su poljoprivrednici bili pod velikim pritiskom da nađu posao, plaće su smanjene. Međutim, klasna je borba – moć radnika u tvornicama i institucijama općenito – ipak održala plaće na relativno stabilnim razinama. Nezaposlenost se kretala od 5.5% godine 1961. do 14% 1979. godine. Direktna je posljedica bila da je, kako je inflacija rasla, vanjski dug oštro rastao. Pošto je Jugoslavija teško ovisila o uvozu dobara i goriva uvezenih u njezinu čvrstu valutu, proces “prosječnog profita” slomio je njezinu ekonomiju. Jugoslavenska je vlada 1978. pokušala zaustaviti taj tijek ponovnim pokretanje centraliziranog ekonomskog planiranja. Ipak, ponovo uvođenje takvih mjera nije dovelo do znatnijih promjena. Razlog leži u činjenici da je ono što je utjecalo na tijek ekonomije bila kombinacija klasne borbe i tehnologije proizvodnje, faktora koji su se reflektirali na indekse produktivnosti i na “internacionalnu konkurentnost Jugoslavije”, kao i na internacionalnu ekonomsku klimu recesije. Ta je situacija u konačnici dovela do suprotne situacije u 1980ima. Iako su nominalne plaće nastavile rasti, realne su plaće pale na 20-30 $ mjesečno 1989. godine. Upravo zbog inflacijskog trenda dinara, troškovi života su tijekom 1980ih porasli za 74,8%. Inflacija je bila na razini od 203%. Stopa rasta jugoslavenske ekonomije tijekom 1980ih bila je negativna, s kratkim pauzama od 0.5% rasta. Pošto su doveli do slabljenja unutarnjeg tržišta, kombinacija tih faktora i mjera štednje 1980. godine, koje su nastojale spriječiti kolaps ekonomije – prije svega rezovi u zdravstvu – u konačnici će dovesti do pogoršanja problema.

B. Lokalne različitosti

Valja još uočiti i pojedinačne lokalne ekonomske nejednakosti unutar zemlje. Unutar okvira gore navedenih općih trendova, federalne su republike imale različite stope ekonomskog rasta. Ukratko, Slovenija, Hrvatska i Srbija su unutar Jugoslavije bile u privilegiranijoj poziciji, dok su Crna Gora, Bosna i Makedonija bile četiri puta siromašnije od prosjeka. Na Sloveniju i Hrvatsku, s 1/3 od ukupne populacije federacije, otpadalo je oko polovicu ekonomske aktivnosti. Nasuprot tome, Crna Gora, Makedonija i Bosna, koje su imale isti udio populacije, ekonomski su zaostajale, prije svega s ruralnim razvojem. Pošto je svaka federalna ekonomija bila u drugačijoj poziciji u ekonomskoj podjeli rada unutar federacije, pojedinačne su se ekonomije suočavale s različitim problemima. Odviše industrijalizirane Slovenija i Hrvatska imale su preslabu poljoprivrednu proizvodnju, u odnosu na sveukupnu i visokorazvijenu industriju – što za izvoz, što za unutarnje tržište (56% jugoslavenske industrije u totalu). One se, stoga, nisu pretjerano suočavale s problemima pritiska ruralnog stanovništva u gradovima. Nezaposlenost je u Hrvatskoj i Sloveniji bila relativno niska tijekom 80ih, s prosjekom od 5-6%, dok se na ostalim područjima poput Kosova, Crne Gore i Bosne, prije svega ruralna nezaposlenost, povećala na razinu od 25%, a u nekim slučajevima i do 50% (Kosovo). U Srbiji su ti faktori bili više manje u okviru prosjeka. Srbija je također imala veliku industrijsku proizvodnju (oko 34% ukupne proizvodnje) i veliku poljoprivrednu proizvodnju (52,6%). Međutim, tijekom 1980ih bila je u kategoriji demokracija visoke-nezaposlenosti, s 20t +%. Srbija je također trpjela pritisak nezaposlenih susjednih ruralnih zemalja, koji su činili 41% populacije federacije. Općenito govoreći, srpska makroekonomska situacija reflektirala je opće trendove jugoslavenske federacije.

Nacionalistički narativi tijekom 1950ih i sredinom 70ih u Jugoslaviji uglavnom nisu bili prisutni. Ipak, od 1970., kada je započela inflacija, lokalne su vlasti počele smanjivati ekonomsku aktivnost među onim pokrajinama koje su pokušavale, unutar granica koje je nametnuo Beograd, zadržati lokalnu kontrolu nad ekonomijom i relativno autonomnom vanjskom politikom (valja ovdje napomenuti da su u kontekstu decentraliziranog ekonomskog planiranje, lokalne vlasti imale autonomne bankarske sustave od 1965). U nedostatku drugih veza koje održavaju društvenu reprodukciju stabilnih ekonomija, nacionalistički narativi postaju njihov nadomjestak, ali ih u isto vrijeme i vraćaju nazad. Trgovina među republikama pala je na 20% u usporedbi s ukupnom ekonomskom aktivnošću, s time da je postojao jedinstven porezni sustav. Za naglasiti je kako je Srbija svoj problem pokušala riješiti, kako preko povećanja financijskih resursa iz bogatijih zemalja putem oporezivanja, kako preko zatvaranja svojeg poljoprivrednog tržišta.

Kako se kontinuirano nezadovoljstvo akumuliralo u ekonomski najsnažnijim republikama, one će se izdvojiti iz problematične federacije. Iz tog su razloga motivi za rat u Sloveniji i Hrvatskoj bili odvojiti se od federacije, te potom izvršiti etničko čišćenje unutar njih; Srpsko je stanovništvo bilo “neprijatelj“, te se smatralo se kako će stvarati potencijalne probleme u budućnosti. Nasuprot tome, Srpska je motivacija bila održavanje federacije ujedinjenom. Zato su njihove etničke osude bile građene s paralelnim ratom koji je pokušao silom zadržati države unutra federacije. Hrvatsko je etničko čišćenje za cilj imalo dislokacije (vidi masivno preseljenje najmanje 200 000 Srba tijekom hrvatske “operacije oluja” protiv Srba) – očito bez izbjegavanja incidenata sadističkih egzekucija. Svaki je pojedinačni nacionalni umišljaj imao drugačije karakteristike. Tako su, s druge strane, srpski nacionalisti – masakrom u Srebrenici – pokazali svoj duboko nasilni karakter; oni nisu htjeli tek prevladati ili okupirati, već su upravo ciljali na slamanje morala lokalnih pristalica suparničkih nacionalizama. Cilj je bio strah, predaja i rasap (pr. silovanje žena) oponentskog socijalnog tkiva. Slovenci, Hrvati i Bošnjaci vjerovali su da Srbija njih “tlači”, dok su Srbi tvrdili kako “svi drugi žele razoriti Jugoslaviju”. Jedna iluzija je hranila drugu, i na taj su se način obje ukazivale kao samo-ostvarena proročanstva. Te su priče precizno strukturirale širu ideološku strategiju pojedinačnih dijelova koji su definirali šire djelovanje, ali prije svega ponašanje „na terenu“, tj. mržnju pojedinačnog vojnika s obje strane. Pri tumačenju takve mržnje ne može se primijeniti čisto “ekonomističko čitanje”. Dapače, dok su kapitalistički odnosi izazvali konflikt i formirali nacionalne priče, te su mržnje stekle – kao i uvijek – molekularni karakter. Prošireni tračevi među subjektima, te svako ubojstvo, linč ili silovanje, generiralo je nove umišljaje koje su naizgled djelovali kao “direktni odgovor” na akciju onog “drugog”. Tada nasilje – unutar granica opće strategije – zadobiva autonomni karakter.

C. Klasna borba i povijesna odgovornost

Kriviti klasnu borbu, nasuprot imperijalizmu, za raspad Jugoslavije, vjerojatno je za neke a prima facie apsurdno. Ipak, pažljivi će čitatelj uvidjeti da ovdje postoji čitav niz zanemarenih parametara. Prije svega, klasna je borba, istovremeno, i prepreka i način reprodukcije specifičnog kapitalističkog klasnog odnosa eksploatacije. U tom je smislu držanje plaća dovoljno visokim bio dobar način za uzrokovanje krize i dovođenje Jugoslavenskog državnog kapitalizma do točke kolapsa. S druge strane, radnička se klasa, kao klasa, uvijek nalazi unutar društvenog odnosa kapitala i njegove apstraktne dinamike, te je u konačnici određena njime i odnosom nadnice kojim se reproducira. Kad taj odnos dostigne točku rasapa, upravo zbog svojih unutarnjih kontradikcija, radnička klasa kao živuća klasa isporučuje zahteve, ali utoliko što se nalazi unutar odnosa kapitala, ima dva izbora: ili “salto mortale”, tj. rizik kojeg donosi građenja odnosa komunističke reprodukcije, ili, s druge strane, ponovnog povlačenja unutar odnosa-kapitala kao jedinog znanog primjera društvenosti, te redefiniranje parametara u toj poziciji. Tada nastupa nasilna redefinicija i razrješenje prethodnih kontradikcija. Radnička klasa u Jugoslaviji nije uspjela izgraditi te nove odnose. Prepreka je u ovom slučaju bila više od obične prepreke: ona je značila potpunu propast.

Međutim, koga da se krivi za društvenu nesposobnost radničke klase da barem eksperimentira s novim formama egzistencije kojim bi mogla prevladati odnos nadnica/novac/roba. Velika je to krivnja samog “socijalističkog režima” kao dugoročne teorijske hegemonije i političke/socijalne paradigme koja je stvorila taj odnos nadnica/novac/roba, koja je smatrala komunizam tek oblikom države, koja je mislila komunističke odnose jedino kao posredovane državnim novcem u okviru države, te ekonomiju kao oblikovanu izravno od strane racionalnih aktera – bilo javnih predstavnika ili radničkih samoupravljanih poduzeća, kojom isti mogu upravljati. Država i novčani parametri definirali su čitav horizont rasprave. Jedina je znana alternativa bio kapitalistički Zapad, kojeg se općenito smatralo lošim. A to je također bila država – autoritarna i “liberalna” u punom kapitalističkom smislu riječi. Nikad nije niti jedan teorijski ili grass root eksperiment postojao kao masovno iskustvo. To je bio teorijski i kognitivni društveni bazen koji je 1991. godine stajao na raspolaganju prosječnom Jugoslavenu za izgradnju priče, kako o tome “što problem jest”, kako i o tome “što je rješenje”. To je bio njegov kognitivni horizont, njegov episteme. Svi njegovi teorijski i društveni primjeri, svi “proto-ideološki elementi” bili su smjesta uronjeni u kapitalistički fetišizam, u neki oblik državnog ili monetarnog odnosa. Transnacionalna socijalistička država pokazala se kao najveća prepreka za silno potrebnu tranziciju prema samom komunizmu. To je činjenica koju je lijeva ideologija, u slučaju čitavog socijalističkog bloka, tek nedavno jedvice probavila. Jugoslavija je još jedan primjer povijesnih i praktičnih dosega socijalističke države-rada unutar granica jedne zemlje, te radničke klase kao klase za koju revolucija znači emancipaciju u vidu njezine totalne reprodukcije. Reprodukcija radničke klase uvijek nužno implicira odnose najamnog rada, a s njima i sve kategorije kapitala. Revolucija nije emancipacija od nečeg postojećeg, već predstavlja samo-dokidanje. To je potpuni prekid s dosadašnjim svijetom.

2.Rezultati reprodukcije kapitala i nacionalne ideologije.

Nacionalna ideologija reproducira kapital indirektno, te ju je stoga uglavnom teško analizirati. U literaturi je odnos između kapitala i ideologije, ili u potpunosti izravan, pa je kao takav smatran linearnim i neposrednim. Odnosno, smatra se da nacija služi interesima “buržoazije” i biva reproducirana “sadržajem” nacionalne ideologije. Ili se, s druge strane, smatra da je nacionalizam potpuno odvojeno stanje uma, različito od “ekonomskih interesa”, te da oni, u najboljem slučaju, imaju ponešto zajedničko. Potrebno je ovdje odgovoriti na dvostruko pitanje: Što su procesi koji formiraju nacionalnu ideologiju, njezine funkcije i njezin sadržaj, te zašto nacionalna ideologija reproducira kapitalističke odnose, čak i kad ne zahvaća klasne interese ili ekonomske pozicije direktno, već je umjesto toga klasno heterogen izraz [3]?

Navedeno pitanje treba biti odgovoreno na temelju dvostruke prirode kapitala u odnosu na rigidnu društvenu reprezentaciju koja čini zajednicu. To su simbolički proto-ideološki elementi (habitus) koji sačinjavaju sva uobičajena izravna iskustva, te koji u sekundarnom procesu nakon normalizacije / organizacije, klasificirajući sistem te zajednice, konstituiraju kulturu.

Odnos kapitala ne bi trebalo sagledavati samo u “ekonomskim terminima”. Taj je odnos poseban zbog svojeg dvostrukog karaktera. S jedne su mu strane svojstvene opipljive pojave, kao što su novac, roba, radna snaga, investicijski kapital itd. No s druge strane, tu su i apstraktne karakteristike, odnosno činjenica da je odnos kapitala upravljan od strane šire dinamike kontradikcija, koje operiraju na makro razini koja daleko nadilazi kontrolu, životni vijek i percepciju individua [4]. Dakle, opća kontradikcija i problemi uzrokovani dinamikom kapitala su specifični problemi koji zahtijevaju hitno rješenje – siromaštvo, ekonomska nestabilnost, nezaposlenost itd. Nasuprot tome, uzroke tih problema može se shvatiti samo na jednoj apstraktnoj teorijskoj razini vremena-prostora. Čak je i njihova praktična kontrola nemoguća. Kapital je dakle odnos koji nas suočava s rezultatima svoje aktivnosti, bez da je ikad u stanju da utječe na svoje uzroke. Ta slabost ne leži samo u dvije dimenzije samog odnosa kapitala, već isto tako i u činjenici da je sam odnos proizveden od strane svojih sudionika. Odnosno, ne postoji stajalište koje je iz njega izmješteno, a koje bi funkcioniralo kao izvanjska točka gledišta.

S druge strane, kapital je proizvodna snaga zajednice. Trgovci i vlasnici novca suočavaju se s mrežom razmjene koja bi trebala biti “pravedna”³. Unutar te zajednice, razni se elementi konsolidiraju i homogeniziraju putem podjele rada, ali također i putem općenitije proizvodnje oblika socijalnosti koje se proizvode „izvan odnosa rada“, ali i dalje u okviru zajednice kapitala. To su obilježja i iskustva “svakodnevnog života” (habitus / proto-ideološki elementi) – situacije koje su naizgled očevidne i samo-razumljive. Njih orkestrira prihvaćena kapitalistička cirkulacija, a smatra ih se “značajkama zajednice” – to su jezik, religija, navike. Mogli bi reći da se te značajke predstavljaju poželjnim, odnosno, “dobrima” iz perspektive naših, familijarnih, “razumljivih vrijednosti” [5]. Te značajke bivaju konsolidirane na čitav niz načina: putem njihovog opetovanog potvrđivanja, putem društvene podjele rada, putem države i njezinih ideoloških mehanizama, te također intelektualcima i “opinion makerima” koji predstavljaju buržoaziju jednog društva. Ti mehanizmi organiziraju i re-kodiraju iskustva svakodnevnog života u strukturirane ideologije, u ovom slučaju, nacionalne ideologije. [6]

U Jugoslaviji je došlo do procesa propadanja kolektivnog identiteta, te posljedično do njegove zamjene uskim pojedinačnim identitetima. Sve dok nije bilo problema u reprodukciji kapitala, i sve dok te dinamike nisu dovele subjekte u konflikt, pojedinačne su kulture preživljavale i doživjele procvale unutar federacije. Sve do sredine 70ih, nacionalistički događaji bili su beznačajni, te je kolektivni identitet – jugoslavenski – bio oblikovan i dominirao kao ideologizirani habitus nad nacionalnim identitetima.⁴ Ali taj je habitus, koji je bio mišljen i formiran da odgovara okviru posebnog oblika političke i ekonomske organizacije, bio napušten od strane subjekata, jednom kada je ispalo da ne funkcionira i ne odgovara nastajućim proturječnostima, u svijetlu kontradikcija nastalih unutar federacije tijekom 70ih. Tako je društveni subjekt, kao osjećaj vlastite stabilnosti, u propadajućem svijetu, bio sastavljen u uskim nacionalnim okvirima. Ipak, takva ga je reorganizacija radikalno promijenila. Transformirala ga je – i retrospektivno ga, također, re-interpretirala kroz povijest na razini nacionalne povijesti.

Dakle, ono što mi ovdje tvrdimo jest da su individualne komponente nacionalne ideologije proizvedene kretanjem kapitala i formacijom homogene zajednice, ali su transformirane u nacionalne ideologije za sebe u trenutku kad se od njih očekivalo da zamijene i interpretiraju fetišistički karakter društvenih kapitalističkih sukoba. Dakle, odnos kapitala se reproducira kroz nacionalnu ideologiju, kroz odsustvo direktnih obilježja logike tog odnosa na nacionalnoj ideologiji. Ideologija je dokle kontinuirano oblikovana i podržavana od različitih oblika manifestacija kapitalističkih socijalizacija i podjele rada, koji su interpretirani post factum ( Nachträglichkeit) u okvirima naročite artikulacije oko “centralnog značenja” [7]. Neki su osnovni elementi poput “očigledne” organizacijske koherencije individualnih državnih formacija, postali nove osnovice. Njih su rasuti habitusi organizirali u jednu utemeljujuću izmišljotinu – nacionalnu ideologiju. Vidimo da su te osnovice već mistificirale dijelove kapitalističkog fetišizma, prikrivajući uzroke kapitalističke dinamike, a pritom bivajući njegovim derivatima. Dakle, diskurs koji je izgrađen bio je “ako postoji “individualna odgovornost” onda je netko kriv za stvari koje krenu po zlu – netko kontrolira ‘sistem’- mi ćemo ga naći – mi ćemo ga također eliminirati. Mi ćemo preuzeti našu vlastitu moć i ekonomske odnose.” Ovdje utemeljujuća nacionalna fantazija poprima svoju vlastitu dinamiku, relativno autonomnu od uvjeta iz kojih je proizašla, te ima realni utjecaj na materijalne odnose. Ona je po sebi materijalni odnos [8]. Nacionalna ideologija nije jezik ili religija, već specifična artikulacija tih karakteristika u određenom simboličkom sustavu koji proizlazi iz specifičnih društvenih događaja / društvenih veza.

Oni daju poticaj za eliminiranje bijesa i frustracije, žeđi za ispunjenjem želje usmjerene protiv neprijatelja koji se pokazao kao prepreka, bili to Bošnjaci, Muslimani, Hrvati, Srbi. Zamagljena kapitalistička dinamika koja gura prema konfliktu, proizvodi sljedeću shematski prikazanu sekvencu:

→ formacija heteronomnih i nejednakih grupa → homogenizacija različitih osobitosti unutar grupa te, u isto vrijeme, definicija / identifikacija tih osobitosti u heterogenom odnosu s osobitostima “Drugog” → nacionalizam, rasizam i normalizacija razlike kao ideološke interpretacije i, istovremeno, kao rješenja problema Konflikta → nacionalizam i rasizam neizbježno oblikuju svaku zajednicu i u suprotstavljenoj zajednici, tako da nacionalne i rasističke izmišljotine postaju strategije sa stvarnim povijesnim rezultatima; one su, kao što smo rekle, Samo-ostvarujuća proročanstva, jer sile protivnike da djeluju antagonistički.

3. Mržnja prema Bošnjacima.

Mržnja Srba prema Bošnjačkoj populaciji ne može se jednostavno atribuirati sociološkim kategorijama poput “religijskih” ili “ekonomskih razlika”. Te kategorije, ili ne nude dostatno objašnjenje, ili pak koriste posljedice procesa kao oruđe za interpretiranje procesa samog.

Bošnjačka je populacija bila najveća žrtva jugoslavenskih ratova. Mržnja usmjerena protiv nje može se objasniti, kao što smo ranije pokazali, relativnom autonomijom, te osobitim materijalnim posljedicama i dinamikom koju habitus poprima – izravno iskustvo bivanja postrojenim u organiziranu nacionalnu ideologiju. Tada se njegova dinamika samo-reproducira na eksponencijalan način. Temelji se na sebi samoj. Glavni umišljaj srpskog nacionalizma bio je da opozicijski nacionalizmi žele uništiti Jugoslaviju, koja je bila isprepletena srpskim nacionalnim interesima. Srpski je nacionalizam htio – pod svojim nadzorom – zadržati Jugoslaviju ujedinjenom. Ta težnja, inicijalno oblikovana povijesnim i ekonomskim faktorima, uskoro je zadobila svoju vlastitu dinamiku tijekom rata. ‘Drugi’ je postao personifikacija prepreke zadovoljstvu, ispunjenju priželjkivane vizije srpskog nacionalizma. Ta je vizija, međutim, bila oblikovana tek kao žudnja [9] upravo zbog nemogućnosti ispunjenja uzroka početnog zaostatka, a što je rezultat dinamike kapitala. Taj je zaostatak prije svega predstavljala ekonomska kriza, a zatim rat, koji je postao centralni motiv oko kojeg se realnost oblikovala. U tom je kontekstu, frustracija razinom društvenog blagostanja i nestabilnošću, te odgovornošću za rat, stvorila glad za ‘obnavljanjem’ društvenog ekvilibrija i prosperiteta. Tj. obnovom zadovoljstva državom i ekonomijom u novom nacionalnom kontekstu. Jednostavno rečeno: netko nam krade tu budućnosti – s tim nekim “Drugim” se sad trebamo obračunati. Način obračuna ovisi o materijalnom habitusu, te historijskom spremniku znanja, koji su se silovito reorganizirali u novu fantaziju nacionalne ideologije.

Slika Bosne kakvu je vidio prosječni srpski nacionalist tog vremena, bila je malo drugačija od onog kako se percipiralo Hrvatsku. Ipak, ta je razlika u konačnici bila od znakovite važnosti. Hrvatska je, u očima Srba, bila neprijatelji, ali je kao takva bila “drugi“ s malim početnim slovom. Hrvatska je možda htjela slomiti Jugoslaviju i postati nacionalnim neprijateljem, ali je pritom bila “ravnopravni”, prihvatljivi neprijatelj. Ona je otprije smatrana odvojenom nacijom, sa svojom vlastitom poviješću i tradicijom, te je stoga u okviru širih nacionalnih narativa imala “mjesto u povijesti i pravo na postojanje.” Hrvat je bio neprijatelj, ali nije bio vrijedan istrebljenja. “On je bio dostojni neprijatelj – onaj ‘drugi’, ali poput nas.”

Nasuprot tome, u srpskim narativima koji su se širili Jugoslavijom, Bošnjaci nisu nikad imali status autonomnog subjekta, iako isprva nisu bili percipirani kao neprijatelji. Rašireno je mišljenje bilo da su oni “muslimanski Srbi” inferiornog zanemarivog statusa. Međutim, kad je dinamika kapitala u uvjetima oskudice dovela do krvoločnih žudnji i društvenih fantazija, Bošnjaci su postali više od neprijatelja. Oni su postali nepojmljivi neprijatelj, spreman na sve, izdajnik – misteriozni ‘drugi’ o kojem “mi” ne znamo puno, ali on zna o nama, jer je jednom bio poput “nas”. Bošnjaci su postali “misterij”: srpski nacionalisti su si umišljali kako oni žele uništiti Jugoslaviju, a da pritom nemaju niti “svoju vlastitu naciju”. Tako okarakterizirani Bošnjak podsjeća na Židova Drugog svjetskog rata. Na apsurdan je način, netko istovremeno ekstremno bijedan („nema niti vlastitu naciju“), a s druge strane, krajnje vješt i neprijateljski raspoložen prema svemu. To što do sad nismo shvatili njihove “namjere” ide u prilog tvrdnji o njihovoj “lukavosti”, tj. njihovoj sposobnosti skrivanja svojih namjera. Nacionalna fantazija sada ima svoj cilj: protivnik mora biti istrijebljen, ili u najmanju ruku – u potpunosti podčinjen.

Svaka nacionalna fantazija započinje iz svojeg izvora – kontradikcije kapitalističkih odnosa, te povlači sa sobom njegove izvorne tendencije: srpski nacionalizam nastojao je zadržati Jugoslaviju ujedinjenom, ali kako bi to učinio, mora istrijebiti onog koji ju je u kontekstu ovog diskursa, destabilizirao. A ako ne istrebljenje, onda barem totalna fragmentacija neprijateljeve društvene zajednice. Bitno je da on nije uništen kao neutralan pojedinac, već kao zajednica. To je razlog zbog kojeg nismo imali deportacija, već čišćenja i silovanja. Protivnik je bio u isto vrijeme pod-narod i nad-narod, s kojim se trebalo suočiti jedino s ekstremnim mjerama. [10]

4. Kritika modernog anti-imperijalističkog subjekta ili ‘ne-kritika’

Jedna od vitalnih točki kriticizma jeste kritika modernog anti-imperijalizma. To je tema burnih rasprava o tome zašto antirasističke, antifašističke i anarhističke organizacije biraju da stoje rame uz rame sa ljudima sa drugog kraja političkog spektra. Odgovor ovde ne može biti da oni “imaju pogrešnu analizu” jer to prethodi pitanju “zašto imaju tu analizu?”. Interesantna je i opsesija ovim pitanjem anti-imperijalizma.

Već do 1980., svaka je stabilna točka oslonca iz Zapadnog svijeta, u konačnici, propala. U svijetlu kasnog kapitalizma, gdje se kapital i društvene promjene – kako na osobnom tako i društvenom nivou –ubrzavaju, svaka je stalna točka oslonca od društvenog značenja izgubljena. To u konačnici vodi do relativne likvidacije – ako ne i do propasti – simboličkih i kulturnih reprezentacija. Jednostavno rečeno, izgubljena su sredstva kojim su se ljudi do sada razumijevali. [11] Situacija je pogoršana nakon propasti SSSR-a, te kaotičnih promjena koje su, u čitavom svijetu, uslijedile u razdoblju 1991-2014. Veliku su narativi poraženi. Novo fragmentirano simboličko polje pretvara se u krizu nacije. Na toj se kontradikciji formira prisutni impuls potrebe za obnovom velikih narativa. Opsesivni anti-imperijalistički subjekt predstavlja jedan od aspekata današnjeg tipa subjekta: prestravljeni subjekt koji pati od obične psihoze, subjekt koji pokušava pronaći imaginarnu stabilnost u nestabilnom svijetu. Glavna karakteristika tog procesa je pojava fobija i opsesija, koje su oboje temeljna obilježja nacionalizama.

U pokušaju da se ponovo uspostavi neka stabilnost, određeni je broj subjekata tome pokušao doskočiti, ne promjenama u materijalnim odnosima, već prije svega u svojem imaginariju. Materijalnu su interakciju zamijenili umišljaji, koja tako postaju pokretačka snaga. Subjekti pokušavaju rekreirati velike narative simboličkog polja kako bi unutar njih mogli postojati – kako bi našli svoju poziciju u okviru tih narativa. Subjekt tako sputava, kako misao tako i povijesni proces, dijalektičkim zastojem unutra prošle sadašnjosti koja nikad nije otvarana prema budućnosti. Anti-imperijalizam je konzervativna revolucija protiv “procesa” kapitala, a to se provlači kroz politički spektar.

Moderni anti-imperijalizmi pokušavaju obnoviti narative poput “slavne nacionalne samostalnosti i njezinih moćnih klasa.” Nije riječ o tome da se jednostavno rekreiraju nove kombinacije narativa ili teorija iz prošlosti. Radije se pristaje uz imaginarije iz Prošlosti, koje se onda retrospektivno reinterpretira na temelju svoje vlastite imaginacije. Rezultat je beskrajno začarani krug o revolucionarnoj misli. Stoga se publikacije i “bazen znanja društvenih mreža” napuhavaju novim interpretacijama prošlosti prilagođenim suvremenim potrebama za utemeljujućim fantazijama. One prvenstveno tvrde da se “ništa nije promijenilo”. To je umišljaj uronjen u fetišizam kapitala, utoliko što maši kritiku svoje sadašnje manifestacije. Kada vidimo snove radikalno “drugog društva”, kada se prošlost interpretira duž kapitalističke osi značenja (nacionalne kenezijanske države), tada na vidjelo izlazi kako ta logika eliminira povijesni moment podvojenosti i opasnosti – kao što je Benjamin smjelo opisao. Dakle, svaka stvarna revolucija iz prošlosti – oni momenti kad se utopija raspukla i privremeno stopila s realnošću svijeta, nestaje. Svaka kritika koja se pojavila u korijenima povijesnog procesa je izgubljena, a na njezinom se mjestu pojavljuje kapitalistička nacija, anti-imperijalistička interpretacija povijesti koja gazi žrtve revolucije unutar vlastitih zidina. To se naciji događa jer ona ne predstavlja suverenost kapitala, već diskurs Revolucije, ali revolucije koja “ne spašava tradiciju od konformizma”, već ga radije u nju injektira. Zajedno s tim momentima prošlostima u kojima se pojavio zametak utopije, tkivo je budućnost također izgubljeno. Žudnja je zauvijek, u začaranom krugu, vezana za prošlost. Budućnost postaje vječna agonizirajuća repeticija.

Zato oni preusmjeravaju, ne samo svoje mišljenje, već i sveukupno znanje o sadašnjici za koju žele da ostane nepromijenjenom. Vizija budućnosti se projektira kao povratak u prošlost. Anti-imperijalistička kritika suprotstavlja umišljenu stabilnost ranijih formi kapitala sa suvremenim mobilnim kapitalom i fragmentiranim svijetom. Na taj je način, anti-imperijalistička kritika neo-konzervativna: ne samo po svojem sadržaj, već i svojoj funkciji. Ona prenosi misao u njenu prošlost, prilagođava prošlost imaginarnoj sadašnjosti, a zauzvrat sadašnjost retroaktivno prilagođava prošlosti. Anti-imperijalizam je na strani kapitalističke koncepcije povijesti, ne samo zbog svojeg sadržaja, već i zbog svoje funkcije: ona sakati misao umanjujući realnu kritiku, tj. misao koja pokušava prekinuti sa svojim preduvjetima. Ti preduvjeti nisu ništa drugo doli društveni odnosi kapitala – bili oni stari ili novi – koji utječu na misao u svakom povijesnom periodu.

Upravo je to razlog zbog koje su anti-imperijalistička ljevica i desnica bliske. Također, obje pokušavaju povratiti sličan veliki narativ nacije. Jer fragmentacija koju donosi kasni kapitalizam dovela je u pitanje sve narativa, ne samo anti-imperijalistički. Ipak, anti-imperijalistička ljevica i njezine anti-autoritarne inačice, odbijaju stati uz ovakvu desnicu, iako im je politički bliska, stoga što još uvijek drže do svojeg radikalnog imidža [12], odnosno ideje da ona predstavlja silu progresa, Komunizam i “promjena”. Bliskost s desnicom, koja odista podržava iste ciljeve, dovela bi do preispitivanja jedinog stuba na kojem ljevica treba izgraditi svoj smisleni svijet, jer tada bi kontradikcija isplivala na vidjelo: mnogi su anti-imperijalistički projekti sada zajednički ekstremnoj ljevici i desnici. Umišljaj mora biti održan svim sredstvima, usprkos tome što je opovrgnut u praksi i usprkos upućenim mu kritikama.

Također želimo podsjetiti da se povijest ne temelji na jednoj osobi. Velike ličnosti u kojima se zgrušava “Ideja” povijesnog tijeka, kako je to Hegel zamislio, očito ne postoje. Pojedinci su derivati društvenih makro-historijskih procesa. Dakle, naš problem nije jesu li međunarodni sudovi osudili Miloševića ili Franju Tuđmana individualno. Naprotiv, važno je da oni nisu oslobođeni. Razlog leži u tome što se u polju mišljenja u kojem se kreću njihovi branitelji i njihova publika, oni poistovjećuju s nacijom, poviješću i drugim nacionalnim narativima, te bi stoga oslobađajuće presude, mada personalizirane, ujedno bile oslobađajuće za nacije od statusa zločinca. (ovako je rezoniranje bilo jasno vidljivo u Srbiji nakon navodnog oslobađanja od optužbi 1, 2 -link). Upravo stoga što su oni vjerovali da povijest gone ličnosti, kao i da subjekt snosi individualnu odgovornost, moguća oslobađajuća presuda bi im omogućila da tvrde da su počinjeni zločini individualne “devijacije” nekih drugih. Kako buržujko viđenje “individualnog pojedinca kao apsolutnog vladara svojeg djelovanja” ima status hegemonije, nacija može dobiti i oslobađajuću presudu. Kritika nije iscrpljena osudom političke ličnosti za zločine koje je počinila nacija. Ipak, ne-oslobađajuća presuda omogućava da diskusija o zloćinima, naciji i političkim oblicima, ostane otvorena i na stolu, te tako ostavlja otvoreno polje za daljnju kritiku.

PS. Bošnjački pjesnik Izet Sarajlić napisao je u svojem domu u Sarajevu tijekom bombardiranja

“Teško je naravno pisati pjesme

U ovoj ćeliji

Ali dok oko tebe eksplodiraju granate

Još je teže ne pisati poeziju”.

Bilješke

[1] Vrata pakla su otvorena danonoćno. Lako je kroz njih proći, slatko je do njih sići. Ali vratiti se natrag i vidjet plavo nebo. To je velika borba. – Vergilije – Vergilije knjiga 6. str. 128. Oni koji brane okrvavljen slučaj, bez da pokušaju gledati onkraj njega, čak i bez pokušaja preispitivanja koje su to dublje dinamike utemeljile partije i logore, ostaju unutar pitanja koje je postavio otuđeni trenutak povijesti. U tom smislu, oni ostaju unutar kapitala i njegovog ideološkog svijeta, oni se odnose prema svijetu kao nečem datom, te nemaju udjela u utopijskom viđenju. Dakle, prije nego se obrani neka pozicija, mora se bolje promisliti u što se upuštamo. Teško je vratiti se iz bezdana.

[2] Jugoslavija je bila znana kao federalna država, tj. nekoliko individualnih državnih entiteta koji su bili ujedinjeni u veći državni entitet. Pod federalnim entitetom ovdje razumijemo individualne države koje su sačinjavale federaciju. Sve su te države bile subordinirane centralnoj vlasti, ali su također imale i određen prostor za lokalno upravljanje i sposobnost utjecaja na centralnu vlast. Federalni entiteti Jugoslavije su bili Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija, te od 1978. do 1988. je praktično i regija Kosovo bilo federalna republika.

[3] U bitkama koje se spominje, među ostalima, pripadnici masovnih pokreta proletera često se deklariraju dragovoljcima. U konačnici, nije istina da proleteri nemaju naciju. Baš suprotno – oni imaju naciju i stoga se protiv nje bore.

[4] Kako bi to učinili razumljivijim, koristeći također Annalesovu definiciju, možemo reći da je kapital odnos koji funkcionira jednako u sve tri povijesne dimenzije vremena: njegova apstraktna dimenzija u Dugom Vremenu, njegov makro-socijalizam u Srednjem, te neposredno življeno iskustvo u Kratkom. Ipak, tri vremena su ovdje premošćena u jedinstvenu strukturu – onu kapitalističkog totaliteta.

[5] Obično koristimo WF Haug ‘s Project Ideologykritik, Breigi and Gellner za nacionalne ideologije kao sklop ideoloških sistema za primarne ideološke elemente, P. Bourdieu i stvaralački habitus, čitanje Humea i Freuda (posebice produžetak koncepcije Nachträglichkeit kao subjektovog sjećanja, ali koje sačinjava subjekt u vremenu kao projekciju prošlosti) od G. Deleuza, Lacanov pristup subjektu kao strukturi Koja je sačinjena od Društvenih događaja, te Marxovog koncept fetišizma kapitala – a ne robe. Pritom ne tvrdimo da se analiza iscrpljuje u iskustvu, već da je iskustvo temeljni sklop subjekta. Njegova analiza i dekonstrukcija nadmašuju empiricizam. Općenitiju i opsežniju analizu memorije i subjektivnosti tu je vrlo teško provesti.

[6] Dvije osi analize i normalizacije ideologije (okomito i vodoravno) koje se koriste potječu od P.Bourdiea i WFHauga. Kao što obojica naglašavaju, te dvije osi ne trebaju biti smatrane kao dvije različite društvene situacije, već dvije dimenzije istog odnosa. One su prije svega analitičke kategorije, a tek onda sociološke.

[7] Jasnoće radi: Slabost kapitala o kojoj govorimo nije njegova supstancijalna disfunkcija. Nasuprot tome, potreba za restrukturiranjem kapitala se predstavlja kao slabost unutar subjekta koji se putem njega reproducira. Ovdje imamo otuđeni karakter odnosa u kojem reprodukcija prolazi preko mrtvih tijela dijelova od kojih je sačinjena, te stoga tim tijelima izgleda kao da loše funkcionira.

[8] Ovdje se pozivamo na WIThomas` “uzrečicu” koja kaže da “ako ljudi nešto smatraju istinitim, to onda ima stvarnosne implikacije“. Ova rečenica dobro sumira način na koji se habitus normalizira u organiziranu ideologiju, način na koji se transformira u fundamentalističku fantaziju kroz niz društvenih silnica. Tako način na koji mi gledamo i djelujemo unutar svijeta postaje materijalna sila. Možda je najupadljiviji primjer za to bila srpska manija oko Bošnjaka.

[9] Tu se držimo ontologije želje Deleuza i Guattaria, po kojoj društveni događaji želju konstantno oblikuju.

[10] Ako kombiniramo koncept habitusa s konceptom super-ubrzanog kapitalizma, te konceptom simboličkog polja, možemo zaključiti da simbolička polja nisu više ni stabilna, ali nisu ni iluzija. Jedina stvar koja postaje sve konstantnijom je intenzitet njihovog propadanja.

[12] Bourdieu naglašava činjenicu da habitus također ima i konzervativni aspekt, pa se na tom mjestu njegova analiza može usporediti s Deleuzovim instrumentalnim razumom ili “zdravim razumom”. Ta tri koncepta, iako ne u potpunosti identična, vrlo su bliska, te u različitim kombinacijama mogu biti posebno korisne za kritiku subjekta svakodnevnog života.

Za ekonomsku povijest Jugoslavije smo koristili: Ekonomski razlozi raspada Jugoslavije Viachaslau Yarashevich a, *, Yuliya Karneyeva b, Ekonomija Titove Jugoslavije: Odgađanje neizbjeznog sloma Preispitivanje socijalistickog rasta: Uvidi iz Jugoslavije Leonarda Kukica.

Share this post: