U pokušaju da sagledamo projekt socijalističke Jugoslavije iz anarhističke perspektive, možda bi bilo dovoljno reći da je bila riječ o državi i takvim posve jednostavnim odgovorom svedemo cijelu analizu na jednu kratku rečenicu. Naravno, to bi bilo pojednostavljeno shvaćanje projekta koji je trajao nešto više od 45 godina i koji je stvorio niz mitova koje njeguju ljevica i desnica, i koji danas predstavljaju dio osnove za njihovo djelovanje. Često čujemo da se treba ostaviti prošlosti i okrenuti se budućnosti, no upravo taj odnos prema prošlosti određuje kakva će biti sadašnjost pa onda i budućnost. U postjugoslavenskom kontekstu mitovi imaju snažan odjek i utjecaj na aktualna zbivanja, bez obzira odnose li se na stvarne ili zamišljene događaje.
Polazište i motivacija ovog broja Antipolitike nije traženje uzroka raspada Jugoslavije ili pak bilo koja vrsta traženja opravdanja za taj ili bilo koji drugi režim. Jugoslavija je, kao što sam rekao na početku, bila jednostavno država, koja je zadržala kontinuitet državnosti i institucija, bilo da je riječ o Austro-Ugarskoj monarhiji, kraljevini Srbiji, Otomanskom carstvu, kraljevini Crnoj Gori, kraljevini SHS, kraljevini Jugoslaviji pa onda na kraju i socijalističkoj Jugoslaviji, o kojoj je ovdje riječ. Kada gledamo kronologiju institucije državnosti na ovom području, sve se nastavilo, unatoč ratovima, raspadima režima i okupacijama, kontinuitet države je osiguran u svakom trenutku i ono što je ključno za našu antiautoritarnu poziciju, niti jednom nije masovno doveden u pitanje. Sve ovo što postoji danas ima svoje polazište, zakonsko, institucionalno pa čak i kadrovsko u svim prijašnjim režimima. Na neki način, uvijek samo govorimo o nastavku projekta države (i kapitala bez kojeg niti ne može opstati), a to kako se zove i koji ideološki obrazac uzima, više su pitanja trenutne strategije opstanka postojećih odnosa moći, nego suštinske razlike.
Socijalistička Jugoslavija, govoreći o vrlo općem shvaćanju, za jedne predstavlja razdoblje mraka, za druge neupitno razdoblje blagostanja. Istovremeno, te dvije pozicije vide sebe kao jedine moguće. Ili si jedan, ili si drugi tabor. Ne može se misliti izvan konteksta države. “Nije realno.” Unatoč tome, u ranim devedesetima su anarhisti i anarhistkinje iz Hrvatske i Srbije u sklopu projekta Preko zidova nacionalizma i rata (novine objavljene u veljači 1994. godine) jasno odredilie svoj stav prema svakoj državi, ali i prepoznalie kontinuitet države:
Jugoslavenska država se morala raspasti: kao i sva druga uređenja “socrealizma” i ona je predstavljala diktatorski, birokratski, autoritarni režim ukinutih sloboda. Prividna sloboda, svojstvena “našoj” zemlji u odnosu na druge istočnoevropske zemlje, nije bila ništa drugo do puko zavaravanje; za onoga tko bi se usprotivio bio je spreman pendrek. Toliko hvaljeno samoupravljanje bilo je čista iluzija: jesu li možda radni ljudi bili u mogućnosti da se slobodno udruže, da proizvode, razmijenjuju proizvode za dobrobit sviju? Naravno da nisu.
S druge strane ne smijemo imati iluzija o zapadnoj kapitalističkoj obmani, koja nimalo nije bolja: “slobodno” tržište je laž kojom upravljaju interesi moćnika i gospodara, koja se osniva na razularenoj konkurenciji, na izrabljivanju čovjeka nad čovjekom i nad prirodom. Bogatstvo i privilegije donosi manjini, a prinudu, siromaštvo i glad većini.
Raspadom Jugoslavije, mnogi birokrati ostali su bez hranitelja, a oni koji teže vlasti prokljuvili su kako da ostvare svoje prljave ciljeve: nove nacionalističke države nastale su iz želje za vlašću nekadašnjih i sadašnjih vlastodržaca, a njihovi rastući apetiti izazvali su rat. Oni su ti koji su stvorili sliku neprijateljskog agresora (albanskog, srpskog, slovenskog, hrvatskog, muslimanskog…) uz pomoć sredstava informacija. Kao što je prije bio socijalizam, sada je nacionalizam ideološki paravan iza koga kriju svoju žudnju za vlašću. (Preko zidova nacionalizma i rata, broj 1, veljača 1994.)
Tekstovi u ovom broju jasno govore o tome da su ove tvrdnje imale čvrsto uporište, nacionalizam nije bio novost na (post)jugoslavenskom teritoriju, samoupravljanje je bila tek posuđena ideja koja nikad nije zaživjela, niti je to bilo moguće unutar države i tržišne ekonomije, a pobune protiv režima su bile česte i, što nam je ovdje zanimljivo, bile su autentične radničke i seljačke borbe, klasni sukob, koji se nastavio unatoč deklarativnoj promjeni karaktera režima.
Naravno, ne možemo ovo razmatranje svesti na davanje “municije” postfašistima koji svaku kritiku prošlog režima vide kao opravdanje za svoje zločinačke ideje. Dapače, ovdje treba reći da su borba protiv fašizma, partizanski otpor i uopće otpor zločinačkim idejama nešto na što trebamo gledati s punim poštovanjem. Mnogi naši drugovi i drugarice, bake i djedovi, sudjelovali su u toj borbi u pokušaju da obrane goli život i stvore bolji svijet. Mnogi su utihnuli nakon te borbe, nastavili živjeti kako se moglo (baš kao i prije rata), a poneki su nastavili tu borbu i sukob s državom i kapitalom, poput Ćopića, Zorkina i Vlade Kristla, čije tekstove objavljujemo u ovom broju. To su tek neki od glasova koji nam govore da borba za bolji svijet nikad nije gotova, dokle god postoje država i kapitalizam. Činjenica da je socijalistička vlast revolucionarnu i komunističku kritiku doživljavala kao prijetnju, puno govori o karakteru i strukturi “revolucije”. Tu je posebno zanimljiv odnos prema zbivanjima u junu ‘68. kada državni aparat i njegovi glasnogovornici i “tužitelji” u medijima otvaraju “vatru” svim sredstvima na studente i one koji su ih podržali. Danas možemo prepoznati isti obrazac, političke neprijatelje se demonizira, napada svim sredstvima pa na kraju i eliminira, ako to okolnosti dopuštaju. To je praksa tzv. “demokratskih” i “nedemokratskih” sistema, bez obzira što se ponekad čini da je način djelovanja državnog aparata drugačiji.
Otpor državnoj politici se očitovao i kroz kritiku društvenog položaja žena, čija organizacija Antifašistički front žena, “sama sebe” ukida (1953. godine) jer je postala “prepolitična”. Organizacija koja je nastala u NOB-u, sada postaje suvišna, jer žene treba vratiti “tamo gdje im je i mjesto”, a to svakako nije političko djelovanje. Režim se promjenio, ali ne i neke od osnovnih društvenih podjela. Rodne uloge i dalje određuju položaj u društvu, baš kao i klasna podjela. Kasnije upravo takav odnos društva prema ženama izaziva snažnu reakciju kroz stvaranje feminističkog pokreta, koji se nastavlja i nadovezuje na tu borbu do današnjih dana.
Govoreći o socijalnim i klasnim aspektima jugoslavenske politike, često se u fokusu svakodnevnih razgovora, ali i ozbiljnih rasprava, nađe pitanje socijalne zaštite, stambene politike, zdravstvene zaštite i srodnih pitanja kao jugoslavenske specifičnosti. Rekao bih da je to česta zabluda, jer tu nije bila riječ o specifičnosti, već o politici koja se istovremeno razvijala i unutar zapadne verzije kapitalizma, a ne samo socijalističke. Država i kapital su se nakon Drugog svjetskog rata našli u poziciji da moraju pronaći rješenje za nagomilane socijalne probleme, odnosno način da izbjegnu revolucije. Tako je, primjerice, Ujedinjeno Kraljevstvo imalo vrlo sličan sistem stambenog zbrinjavanja kao Jugoslavija (a isti je opstao do danas, za razliku od postjugoslavenskog teritorija), zdravstveni sustav je nacionaliziran i svi su dobili pravo na pristup javnom zdravstvu bez dodatne naplate, nacionalizirane su željeznice, a pred sam Drugi svjetski rat i rudnici. Ukratko, nacionalizacija javnih usluga, ali i privatnog biznisa je bila praksa podjednako na istoku i zapadu, kad god je to bilo strateški bitno, jer je time bio osiguran socijalni mir. Možemo reći da je Jugoslavija u to vrijeme pratila trendove evropske socijalne politike, a ponekad je i zaostajala u socijalnoj politici.
Zanimljivo je za primjetiti da je većina socijalnih politika i praksi na postjugoslavenskom teritoriju nestala gotovo bez “ispaljenog metka”. Dok je zapad morao i dalje kupovati socijalni mir politikom brige o stanovništvu, novonastale države su imale novo oruđe u rukama: nacionalizam. Sve se u novoj situaciji moglo opravdati nacionalnim interesom pa čak i ukidanje socijalnih prava, jer su ona “komunistička ostavština”. Ono što je dodatno zanimljivo u toj situaciji je da je vodeća nacionalistička stranka u Hrvatskoj, HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), sastavljena od 70.000 bivših članova i članica SKH (Saveza komunista Hrvatske), bila glavna zagovorateljica takve politike. Kadrovski, ovdje je zadržan kontinuitet državnosti, što samo govori o prilagodljivom karakteru onih koji čine režim i koji provode državnu politiku, kakva god aktualna ideologija bila.
Nacionalizam nije novo oružje u rukama države. Ne treba se zavaravati i pretpostavljati da je Jugoslavija bila multietnička zajednica u kojoj su međunacionalne, odnosno, međuetničke razlike i sukobi nestali. Već u samom temelju stvaranja nove Jugoslavije ugrađeno je “rješenje nacionalnog pitanja”, jugoslavenska vlast je vidjela svoju unutrašnju strukturu kao rješenje “nacionalnog pitanja” kroz stvaranje nacionalnih država (republika) koje su činile federaciju (uz autonomne pokrajine) i time zapravo ideja nacije bazirane na etničkoj pripadnosti nikad nije prestala biti prisutna. Ta ideja “krvi i tla” ili “jednog naroda, jedne nacije, jedne zemlje”, opstala je unatoč deklarativnom “bratstvu i jedinstvu”, koje je svakako bilo prisutno za velik broj ljudi, no za republičke vlasti to nije nužno bilo tako. Jedan od zanimljivih primjera u tom smjeru je jezična politika koja je gotovo cijelo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije bila mjesto sukoba. Iako federacija nije imala službeni jezik, hrvatski/srpski su imali prednost pred ostalim jezicima (govorili su se još makedonski, slovenski, albanski, mađarski i niz manje zastupljenih jezika). Položaj, naziv i standard hrvatskog i srpskog, iako je riječ o različitim varijantama istog jezika, bili su pitanje stalne rasprave pa onda i sukoba koji su u nekoliko navrata kulminirali i izazvali nacionalističke tenzije u zemlji. Iako su ove rasprave često bile akademskog karaktera, ne treba zanemariti njihov utjecaj jer je upravo dio akademije odigrao važnu ulogu u očuvanju i građenju nacionalističke ideologije. Osim toga, ne treba zaboraviti da je standardizacija jezika jedan od ključnih alata građenja “nacionalnog identiteta”. Tako su i po pitanju jezika republičke vlasti odlučivale o tome na kojem jeziku će objavljivati svoje službene dokumente.
Na kraju su upravo republičke vlasti predstavljale temelj nacionalnih država koje će u devedesetima proglasiti svoju samostalnost i nastaviti temeljiti svoju politiku primarno na nacionalizmu.
Ne treba zaboraviti spomenuti društveno široko raširen “unutarnji rasizam”, da to tako nazovem, prvenstveno prema albanskom i romskom stanovništvu. Oba pitanja imaju kompleksnu povijest i uzroke koji su društveno duboko usađeni, no zapravo je riječ o rasizmu potaknutom državnom politikom koja se proteže kroz nekoliko režima. U relativno kratkom vremenu proizveden je “historijski sukob” i rasistički odnos koji je “oduvijek tu”.
Pa ipak, ne možemo govoriti o potpuno zatvorenom društvu, što govori o zanimljivim kontradikcijama koje smo živjeli. Jugoslavija je bila jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih, imala je snažnu suradnju i razmjenu sa zemljama “trećeg svijeta”, tako da je službena politika poticala, primjerice, studentsku razmjenu, čime su fakultetski gradovi bili mjesta gdje je bilo posve uobičajeno susretati ljude iz drugih dijelova svijeta, a tu, barem ne otvorenog, rasizma nije bilo.
To je značilo i kulturnu razmjenu, a upravo područje kulture je bilo područje kontradikcija. U svojim prvim godinama uspostave socijalističke vlasti, postavljene su stroge granice kulturne politike, slijedio se sovjetski model, no razdoblje strogog socrealizma nije dugo trajalo. Nakon Rezolucije Informbiroa 1948. godine i razlaza sa Sovjetskim savezom, situacija se počinje mijenjati. Tu promjenu ubrzava i potvrđuje govor Miroslava Krleže na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1952. godine, gdje zagovara slobodu umjetnosti i kritički govori o “partijskoj umjetnosti” te staljinističkom konceptu “inžinjera duša”. Iako su se promjene u samoj umjetnosti već događale, ovo je otvorilo put za “umjetnost radi umjetnosti”. To je omogućilo slobodan i (uglavnom) nesmetan razvoj suvremene umjetnosti. Umjetnost je postala područje kritike, iako još uvijek kontrolirano područje, ali mogućnost kritike je bila daleko veća nego u drugim područjima društvenog života. Upravo u tom nastalom procjepu nastaje niz filmova, knjiga, umjetničkih akcija i ostalog što možemo nazvati kulturom otpora. Ne znam da li je režim smatrao umjetnost bezopasnom ili je pak smatrao da je njen doseg daleko manji nego odjek potencijalne zabrane, što se možda može zaključiti na osnovu reakcije na pojavu punka i novog vala.
“Zapadna” glazba, poput jazza, brzo nakon raskida sa SSSR-om postaje dostupna, a uskoro je i rokenrol postao sastavni dio kulturne ponude. Slobodno možemo reći da su se u Jugoslaviji pratili “zapadni” trendovi pa su muzičkom scenom prošle sve vrste i podvrste glazbe, uključujući i pojavu punka, koji je uzburkao duhove i napravio politički slučaj od jedne subkulture. Prva reakcija vlasti je bila represija, jer nova buntovna subkultura je bila drugačija od svega do tad. Međutim, nakon prvog šoka i represivne reakcije, postalo je jasno da bi punk bilo opasno zabraniti pa su omladinski kulturni centri, odnosno Savez socijalističke omladine koji ih je vodio, otvorili svoja vrata, dali su prostor za probe, koncerte, a državne izdavačke kuće (dakle, mainstream) su krenule objavljivati ploče. Pobuna je bila kontrolirana. Naravno, ne u potpunosti, jer bendovi su pronašli metodu slanja poruke kroz prenaglašene slogane Saveza komunista, države i njene ideologije pa čak i slavljenje policije. Tako je, primjerice, stih “ni jedne nema bolje od naše policije” preživio promjenu režima i desetljeća punk generacija. Ironične parole u koje je malo tko vjerovao postala su punk poruka.
Naravno, priča o punku u Jugoslaviji je dublja i zahtjeva jedan širi pristup od tek kratkog osvrta, pogotovo kad je riječ o onom dijelu scene koji nije otišao u mainstream i koji je imao obilježja kontrakulture.
Na kraju, ova analiza Jugoslavije iz anarhističke perspektive je tek djelomično obuhvatila cijeli niz pitanja, a svaka od tema bi mogla prerasti u knjigu. S tim da nikako ne treba izgubiti iz vida, baš kao što je napisano na samom početku ovog teksta: Jugoslavija je bila država, a svaka država je bazirana na nasilju koje štiti moć i kapital pa kao takva mora nestati.