Clandestina, Solun
“Ako ne možete imati i razuma i snage, uvijek odaberite razum, a snagu ostavite neprijatelju (…) snagu uvijek možemo vući iz svojega razuma”
1. O kapitalističkim ratovima možemo govoriti na mnogo načina: kao o međudržavnim vojnim sukobima, načinu kapitalističke ekspanzije, pljačke i namicanja vlasništva kroz razvlašćivanje, kao o metodi nasilnoga uništavanja proizvodnih snaga i devaluacije postojećega bogatstva, načinu ostvarivanja društvene discipline i pristajanja, itd. S druge strane, korištenje pojma „imperijalizam” je kontraproduktivan način da govorimo o kapitalističkoj ratnoj mašineriji.
2. Koncept imperijalizma ne može mnogo objasniti. Kao prvo, to nije precizan pojam. Drugo, još važnije, on može biti korišten za podržavanje suprotstavljenih i konfliktnih pozicija. „Narodne” borbe protiv „imperijalizma” ubrzo budu povezane s obranom određenih nacionalnih interesa. Dugoročno, „anti-imperijalizam” pretvara svaku borbu protiv moći i kapitala u državne politike i unutar- i među-državne interese. Tijekom (prvog) Hladnoga rata, anti-imperijalizam je korišten u izgradnji nacija i u „socijalističkoj” prvobitnoj akumulaciji u zonama utjecaja Sovjetskog saveza i maoističke Kine, pogotovo u Africi. Dekolonizacija (uključujući dekolonizaciju od kapitalističkog načina razmišljanja) je nešto sasvim drugo, nešto veoma važno što ne smijemo brkati s anti-imperijalizmom.
3. Kompeticija između raznih frakcija kapitala koja može eskalirati u rat naravno postoji, tim više u svijetu zaglavljenom u globalnoj spirali duga kojemu ponestaje prirodnih resursa. Ta kompeticija, pogotovo kad uzme oblik oružanih sukoba, može destabilizirati društva i neke sektore ekonomije, ali ne može destabilizirati kapitalizam kao globalni sistem. Takvi sukobi zapravo učvršćuju kapitalizam time što grade novu globalnu ravnotežu terora.
4. U ovakvom bipolarnom/multipolarnom sistemu, stabilnost je rezultat distribucije moći između dva (ili više) suparnika. Populacije koje žive unutar teritorija suprotstavljenih međudržavnih koalicija doživljavaju gorke posljedice, i to najviše one koje žive na periferiji kapitalizma. Globalna kapitalistička ratna mašinerija može napasti svoje podređene samo kad oni sami vjeruju i dijele se prema jednoj ili više lažnih dihotomija, čak i kad se čini da neke od tih dihotomija predstavljaju prijetnju stabilnosti kapitalizma. Samo društveni pokret može naštetiti kapitalizmu, i samo će jedan transnacionalni društveni pokret biti sposoban zaustaviti kapitalističku ratnu mašineriju i novu ravnotežu terora.
5. Prvi „Hladni rat” (koji je zapravo dosegao vrlo visoke temperature te je ispravno okarakteriziran kao treći svjetski rat) bio je izgrađen oko suprotstavljenih ideologija: one takozvanog „slobodnog svijeta” protiv one „komunističke”. „Novi hladni rat” već se uspostavlja, unatoč nedostatku vremena za ideološko investiranje u retoričko uljepšavanje dvaju kampova. U prošlosti je državni komunizam (njegova Sovjetska i Kineska varijanta) bio predstavljen kao socijalizam, ali sada je svima očito da se radi o konfrontaciji između „kapitalizma i kapitalizma” (odnosno autoritarnog liberalizma i militarističke oligarhije, ako hoćete). „Novi hladni rat” potrebuje određenu količinu ideološke legitimacije (npr. „denacifikaciju Ukrajine” ili „Vladolfa Putlera” itd.), ali situacija je još prilično fluidna. Stoga moramo biti izrazito oprezni u tome kako predstavljamo naše argumente kako bismo izbjegli proizvođenje dodatne konfuzije i stereotipa.
6. Iako je NATO desetljećima bio vojna sila zapadnoga kapitalizma, te unatoč činjenici da je bio (i još uvijek jeste) najubojitija vojna formacija na svijetu, ovoga puta napadač je netko drugi (tko je, ironično, koristio sve stare NATO-vske argumente). Također, moramo uzeti u obzir da na Balkanu postoje jaka anti-NATO retorika i sentiment, kako na krajnjoj desnici tako i na patriotskoj ljevici, pogotovo u Grčkoj i Srbiji. Primjerice, nedavno je jedna anti-NATO radikalna lijeva partija u Makedoniji postala u potpunosti nacionalistička partija.
Jasno i glasno kažemo: Zaustavite rat. Nemojmo dopustiti da najčišći antiratni i antimilitaristički sentimenti budu zakopani ispod geostrateških i historijsko-političkih analiza. Militarizam uvijek donosi rat. To je neupitna istina.
Osjećamo da moramo ostvariti i podržati, osim akcija solidarnosti s onima koji trpe zbog rata i onima koji protestiraju protiv rata vođenog od strane „njihove” države, prosvjede i mobiliziranje protiv ratnih mašinerija, militarizma i nacionalizma naših vlastitih nacija.
Također, ne možemo govoriti o ovom ratu bez da govorimo i o ratu protiv migranata kojeg vode mnoge države na ovom području (vodeća uloga grčke države mora biti naglašena). Put prema ratu na našem je području također popločan anticiganizmom, mačizmom, homofobijom, patrijarhalnošću, religioznim mračnjaštvom i mnogim drugim dehumanizirajućim ideologijama agresije i podčinjavanja.
7. Iako se ovih dana mnogo raspravljalo o tome kako je rat u Ukrajini Blitzkrieg, čini se da bi ipak mogao potrajati. Kad bi prijetnja nuklearnim ratom (nadajmo se) splasnula, „europljani” bi mogli početi gubiti zanimanje za smrt ljudi u Ukrajini (dok god nema eskalacije nasilja), a „prave izbjeglice” s plavim očima i plavom kosom mogle bi biti korištene kao jeftina radna snaga. U svakom slučaju, europljani će sada imati više toga što ih ujedinjava i drži zajedno, odnosno, više od njihove mržnje prema tamnoputim migrantima i iluzije visoke kulture i obrazovanja: ujedinjenje Europe ostvarit će se putem novoga, militariziranog društva usmjerenog na „obranu slobode od novog zlog imperija”. Rezovi na socijalnim davanjima i degradacija standarda života bit će potpuno legitimizirani, a isto vrijedi i za brutalnu eksploataciju i intenzivnu pljačku prirodnih resursa na kapitalističkoj periferiji.
8. Pandemija je od smrti učinila banalnost (pogotovo na područjima poput Balkana, odnosno područjima bez adekvatnoga sustava javnoga zdravlja) te su novi načini društvene kontrole i represije isprobani u prvome svijetu (u ostatku svijeta je sve bilo kao i inače). Pandemija je svakako bila globalni događaj za kojim je uslijedio još jedan globalni događaj: povratak kapitalističkoga rata na zapad. Rat nije nikad napustio ostatak svijeta. Ali sad je prerastao u globalni događaj, jer se približio srcu globalnoga kapitalizma. Za to postoji razlog. Sjedinjene američke države i Rusija su dva najveća proizvođača nafte. S trenutnom razinom proizvodnje, ruske naftne rezerve potrajat će 21 godinu. Američke rezerve će potrajati samo 15 godina.
Stvaranje naših vlastitih globalnih događaja nikad nije bilo hitnije.
9. S ratovima u Jugoslaviji i dugom tranzicijom od državnoga kapitalizma ka tržišnome kapitalizmu, Balkan je doživio jednu od prvih faza „četvrtog svjetskog rata” na ovom planetu. Nacionalizam i militarizam rastrgali su Balkan više puta u prošlosti i čini se da bi se to moglo dogoditi opet. Godine 2014., veliki dijelovi Bosne i Hercegovine potresani su pobunama protiv mjera štednje i nezaposlenosti, što je bio široki društveni nemir koji se prelio preko (i protiv) nacionalnih granica. Nacionalizam se vraća u Bosnu kako se i ondje gradi NATO-Ruski sukob. Nekoliko godina prije toga, ratovi su uslijedili nakon Arapskoga proljeća 2011., i, ako pogledamo još unatrag, dva mjeseca nakon najveće mobilizacije globalnoga pokreta za društvenu pravdu (Đenova, 2001.), proglašen je „Rat teroru” („War on Terror”). (Budi usput rečeno, vođe iz G7 nisu tada imali nikakav problem da ugoste Vladimira Putina u Đenovi, koji je tada upravo „trijumfirao” u krvavom drugom ratu u Čečeniji).
Stvaranje naših vlastitih globalnih događaja nikad nije bilo hitnije.
Moramo ponoviti: Jedina sila koja se može suprotstaviti novom bipolarnom svijetu je transnacionalni društveni pokret. „Nije mnogo, ali je to sve što imamo”. Moramo pokušati iskoristiti našu sakupljenu kolektivnu pamet izbjegavati polemike i konfrontacijski stav, ojačati sve mreže kojih smo dio, nastojati ih proširiti i spojiti, te preuzeti inicijativu organizacije zajedničkih akcija, počevši od lokalnih i regionalnih konteksta te se zatim krećući prema globalnim akcijama, s težnjom k društvenom štrajku za razoružavanje kapitalističke ratne mašine. Moramo se kretati oprezno ali hitro, prije nego što svi ljudi u zapadnim zemljama* postanu paralizirani banalnošću smrti.
*U ostatku je svijeta smrt svakodnevna realnost. Mi poštujemo ne samo hrabre ljude koji se suprotstavljaju ratu u Rusiji, već i društveni pokret u Meksiku, koji postoji i opire se unatoč vladavini terora narkodržave (narcoestado).