Živimo u militariziranom svijetu. Za državu i kapital nikad nije pitanje da li je to potrebno, već je samo pitanje razine. Koliko militarizacije? Balkan je uvijek bio snažno militariziran, čak su i razdoblja “mira” bila obilježena stalnim prisustvom vojske u svakodnevnom životu. Govoreći s teritorija koji se jedno vrijeme zvao Jugoslavija, a sada ima neka druga imena, posve je jasno da mitologija i opća militarizacija uvijek priprema društvo za nove ratove, a nikad ne služi tome da očuva “mir”, u šta nas uvijek uvjeravaju oni na pozicijama moći.
Povijest posljednih ratova nas uči mnoge stvari: pokazuje, još jednom, pravo lice države i kapitala, koje postaje lice zvijeri, čim sve maske padnu i otvoreno se upuste u rat. U vrijeme rata, nema potrebe za sofisticiranim marketinškim trikovima, širenje straha i razaranja je posve dovoljno. Rat ima svoju logiku, koja je već duboko ukorijenjena u društvu jer je godinama pripremano za novi pokolj. Dovoljno je reći: “novi neprijatelj je tu i oni su prava prijetnja tvom životu, tradiciji i, iznad svega, nacionalnim interesima”! Koliko puta smo to već čuli?
Novi “neprijatelj” je uvijek tu, bilo da je riječ o nacijama i etničkim grupama ili migrantima, koji su postali nova “velika prijetnja”. Ali ne staje sve tu. Neprijatelj ne dolazi uvijek sa strane, izvana, nije uvijek “okupator”, jer to nije dovoljna prijetnja za opravdati militarizaciju kojoj je cilj “zaštita” društva iznutra. Unutrašnji neprijatelj su svi uključeni u socijalne pokrete i borbe, koji sudjeluju u protestima ili drugim oblicima svakodevnog otpora u ovom ratu niskog inteziteta koji država i kapital vode protiv svih nas.
Kamere na svakom uglu pažljivo nadgledaju svakodnevne aktivnosti, tražeći neposlušne i sve ostale koji ne pristaju na okvire i kaveze koje je država stvorila za nas. Nadzirući rutinu uče kako na nove načine nametnuti kontrolu, baš kao u nekom perverznom laboratorijskom eksperimentu. Ljudske životinje u velikom društvenom eksperimentu.
Putem kamera nadgledaju, ali i stvaraju atmosferu u kojoj svatko postaje sam svoj policajac. Uz stalno prisustvo policije i drugih paravojnih jedinica na ulicama, pokazuju svoju moć i stvaraju situaciju u kojoj su naoružane jedinice uvijek tu i spremne na intervenciju. Naravno, razina ove prakse razlikuje se od mjesta do mjesta, ali opći trend je da policija postaje sve više militarizirana, dok istovremeno vojska sve više uvježbava policijske poslove. Pripremaju se za eskalaciju unutrašnjih i vanjskih sukoba koje stvaraju njihovi gospodari.
Postoje mnogi primjeri ovakve prakse. Od kad je krenula takozvana “migrantska kriza”, vojska je raspoređena na granice, što se događa samo u vrijeme rata. Kontrola granica je unutrašnje pitanje države s kojim se bavi policija. Međutim, država je užurbano krenula mijenjati ulogu koju ima vojska i koristiti je za unutrašnju kontrolu, što je samo korak do vojnog puča. Sve ovo je iskorišteno kao dobar razlog za daljnju militarizaciju pa je tako (barem u Hrvatskoj) dovedena u pitanje suspenzija obaveznog služenja vojnog roka. Tako da sad država opet razmatra povećanje svoje vojne sile na način da u svoju ratnu mašineriju uključi velik dio društva, pretvarajući ih u vojnike. Ovaj proces nije samo pitanje toga da uče ljude kako koristiti oružje, već puno više od toga, jer se velik dio vojne obuke sastoji od učenja vojnika da slušaju naređenja, rade što im se kaže bez suvišnih pitanja i da nikad ne dovode u pitanje one “iznad” sebe. Ovo ne stvara samo vojnike, već i građane, poslušne “zupčanike” unutar kapitalističke mašine, u vrijeme rata ili mira.
Ne treba zaboraviti ni žilet-žicu postavljenu na granice, kao jasan znak (praktičan i simboličan) militarizirane normalnosti podignunte na višu razinu, jer su postavljene prepreke postale prihvaćene kao svakodnevna pojava, i unatoč svim prosvjedima one su tu da ostanu kao još jedan korak u prihvaćanju ograničenja naše slobode kretanja. Sve nas obučavaju u prihvaćanju ove nove normalnosti i sad kad je tu, više je nitko ne dovodi u pitanje. To je ono što vojna obuka radi, čak i kad nisi dio vojske.
Tijekom posljednje dvije godine (2014. i 2015.), Beograd i Zagreb su imali, nakon gotovo dvadeset godina, velike vojne parade. Jedna je obilježavala oslobođenje Beograda od nacističke okupacije 1944. godine, a druga pobjedu Hrvatske u posljednjem ratu 1995. godine. Oba događaja, bez obzira na obilježavanje posve različitih događaja, imala su isti politički cilj: pokazati trenutnu snagu države i njene vojne mašinerije, kojom su se razmetali pred svojim saveznicima, uz opće poticanje nacionalističke euforije i ponosa “našom vojskom” i “našom državom”. Oba događaja su bila bazirana na ideji da vojne parade okupljaju ljude u jedinstvu, jačaju položaj države i jasno poručuju svojim podanicima i svojim neprijateljima da su spremni na sve opcije. Ako bi ih nazvali drugim imenom (ili pravim imenom, da budemo precizniji), ti događaji nisu bili parade, već otvorena prijetnja.
Na postjugoslavenskom području, koje je navodno stremilo određenoj razini demilitarizacije, ovakvi događaji su jasan pokazatelj da država i kapital ne mogu preživjeti bez svojih sistema za uništavanje, ili kako ih oni vole zvati, bez “obrambenih” sistema.
Vojna prisutnost na ulicama i stvaranje situacije nesigurnosti nije rezervirano samo za aktivnu vojsku. To je pokazao “protest” malog dijela demobiliziranih ratnih veterana u Zagrebu, koji su godinu i pol kampirali u centru grada, blokirali povremeno jednu od glavnih prometnica u gradu, prijetili eksplozijama i stvarali situaciju sličnu onoj kada se stvaralo ratno ozračje 1990. i 1991. godine. U tome razdoblju “protest” nije imao niti jedan stvaran zahtjev, osim općih parola o “zaštiti digniteta ratnih veterana i Domovinskog rata”. Ali zahtjevi nisu bili svrha tog protesta, već upravo stvaranje situacije koja je uvijek na rubu sukoba i koja stvara osjećaj nesigurnosti, što će politiku “čvrste ruke” učiniti prihvatljivom. Ne treba posebno naglašavati da su pojednostavljene verzije povijesti, neznanje i parole najbolje gorivo za nacionalizam i patriotizam.
Naravno, ono što se događa na Balkanu nije izoliran slučaj. Visoko militarizirirana situacija u ostatku Evrope, vojna prisutnost na javnim mjestima, aerodromima, željezničkim i autobusnim stanicama, i slično, samo su dio iste strategije koja nam jasno govori kakvu budućnost nam država i kapital predviđaju i pripremaju. Sistem koji nas iskorištava, štiti svoje postojanje i održava se zdravim kroz militarizam i ratove, da parafraziramo staru izjavu.
Zato smatramo da se moramo baviti problemom militarizma i svim njegovim aspektima, u pokušaju da stvorimo anarhističku/antiautoritarnu analizu i da organiziramo antimilitarističku borbu koja će biti sastavni dio borbe protiv države i kapitala koji su ovisni o sirovoj sili svojih naslinih institucija.
